Katolici su uvijek rado promišljali o tome kakvo će biti nebo. Bilo kroz teologiju ili umjetnost, tražimo tračak našeg željenog doma, gdje ćemo vječno počivati ​​u Božjoj prisutnosti i društvu svetaca. Tom prigodom, svetog Tomu Akvinskog, čiji smo blagdan nedavno proslavili, optužuju da iznosi u svojim djelima prilično zagušljivu, neljudsku sliku neba. U Teološkim pregovorima, na primjer, Douglas Farrow tvrdi da je Akvinčevo blaženstvo prikladnije za anđela nego za čovjeka, jer Toma Akvinski misli da na nebu neće biti ni biljaka, ni životinja, ni politike. Umjesto toga, prema Farrowu, ono što dobivamo je svijet u kojem se “ne može pronaći pravu analogiju osim onoga koji se pojavljuje u duhovnom životu filozofa ili učenjaka-redovnika.”

Tko posjeduje više ljubavi, bolje će vidjeti Boga i bit će blaženiji jer “gdje je veće dobročinstvo, tu je i veća želja, a želja na određeni način čini onoga koji želi sposobnim i spremnim primiti željeni predmet.”

Divim se Farrowu, ali se ne slažem s njegovom kritikom. Samo želim primijetiti da postoji jedna značajka Akvinčevog izvještaja o nebu koja mi se čini duboko ljudskom, naime, njegovo objašnjenje zašto neki sveci vide Boga savršenije od drugih, piše Dan Kucharski s portala Catholic Exchange.

Možemo misliti da je to tako zato što neki sveci imaju veći intelektualni kapacitet od drugih (što je, uzgred, način na koji Akvinski objašnjava anđeoske hijerarhije). Ali ne, Akvinski tvrdi u Summa Theologiae da “onaj tko posjeduje više ljubavi, bolje će vidjeti Boga i bit će blaženiji.” Zašto? Jer “gdje je veće dobročinstvo, tu je i veća želja, a želja na određeni način čini onoga koji želi sposobnim i spremnim primiti željeni predmet.”

Znanje je, za Akvinca, receptivni čin, pa ljubav, kako u svom prirodnom tako i u nadnaravnom obliku, ima spoznajnu dimenziju. Utire put primanju, a time i upoznavanju Boga i naših bližnjih. Ljubav je komplicirana pojava, toliko da je Josef Pieper jednom očajavao hoće li ikada završiti svoju temeljnu knjigu O ljubavi, koju je objavio tek nakon godina intelektualnog rada. Kako točno ljubav dopušta vrstu intimnog znanja koje nalazimo među supružnicima i prijateljima, ili koje Akvinski predviđa u blaženom gledanju Boga nije odmah jasno.

Mržnja nas zasljepljuje za objektivnu procjenu, a ljubav nam omogućuje da u drugome vidimo ono što se lako može previdjeti.

Neki filozofi, poput Maxa Schelera i Emmanuela Levinasa, sugeriraju da je afektivni ili osjećajni aspekt ljubavi ono što joj daje kognitivnu dimenziju. Drugim riječima, upoznajem drugog kroz poseban osjećaj u srcu – voljeni se utiskuje u mene na način na koji to nitko drugi ne čini. Problem je, međutim, u tome što osjećaji sami po sebi nisu kognitivni. Umjesto toga, oni proizlaze iz neke prethodne spoznaje. Ljutim se, na primjer, kada svjedočim nepravdi i bojim se kada osjetim opasnost. A ljubav doživljavam jer prvo vidim nešto dobro u stvari ili osobi.

Dakle, ljubav nastaje iz intelekta u znanju. Ali tada se ljubav nadograđuje i usavršava spoznaju, kao što, na analogan način, vjera prethodi i zatim se produbljuje nadom i ljubavlju. Volim nekoga jer prvo prepoznajem njegovu ili njezinu dobrotu i jedinstvenost, a zatim želje povezane s ljubavlju, kako želja da budem u prisutnosti voljene osobe tako i želja da promičem/afirmiram dobrotu voljene osobe, omogućuju jasnoću vizije koja bi inače bila nemoguća. To je ono što Akvinski misli, mislim, kada kaže da želja raspolaže da primi željeni predmet. I podudara se s uobičajenim ljudskim iskustvom. Svi znamo da nas mržnja zasljepljuje za objektivnu procjenu, a ljubav nam omogućuje da u drugome vidimo ono što se lako može previdjeti. Možda nam u nekim slučajevima samo ljubav prema svecu može otvoriti oči za dobrotu i dostojanstvo drugih, osobito kada se radi o siromašnima i potlačenima (sto je trajni apel sv. Majke Tereze).

Molitva/ Foto: Paulo Marcio Dos Santos/ Pexels

Što se tiče Boga, malo se o njemu može znati u ovom životu zbog njegove transcendencije i ograničenja našeg intelekta (što, naravno, ne umanjuje važnost zdravog razmišljanja o Bogu). Ono što Akvinski kaže o viziji izabranih, dakle, trebalo bi nam dati utjehu dok se borimo s Božjom nedokučivošću, osobito u molitvi. Bilo da se borimo s tamnom noći duše ili samo s ovozemaljskim smetnjama koje dolaze dok sjedimo pred Presvetim Sakramentom, trebali bismo se utješiti sljedećim: čak i kada molitva ne donosi niti teološke uvide niti utjehe, ona još uvijek produbljuje našu želju za Bogom a samim tim i našu sposobnost da Ga vidimo u ovom životu i da se s Njim sjedinimo u sljedećem.

Treba tražiti odgovor u Božjoj milosti, a ne u doktrini; u čežnji volje, ne u razumijevanju, u uzdasima molitve, ne u istraživanju…

U tom smislu, zadnju riječ neću dati Akvinskom, već jednom od njegovih suvremenika. Sveti Bonaventura uči da ako se pitamo kako postići predokus blaženog gledanja Boga, trebamo “tražiti odgovor u Božjoj milosti, a ne u doktrini; u čežnji volje, ne u razumijevanju, u uzdasima molitve, ne u istraživanju; tražite zaručnika ne učitelja; Boga, a ne čovjeka i ne gledajte u svjetlo, nego u bijesnu vatru koja nosi dušu Bogu s intenzivnim žarom i žarkom ljubavlju.”