U talijanskom gradu Gubbio, 200 kilometara sjeverno od Rima, nalazi se crkva svetog Franje od Mira (San Francisco della Pace).

Crkva je velika i stara, a njezina bijela kamena vanjska strana je neugledna. Unutar crkve nalazi se natpis uklesan u kamenu iznad glavnog ulaza. Piše “posvećeno Bogu i Franji, djelitelju mira”. Uz natpis je uklesan lik vuka.

Crkva je sagrađena na mjestu gdje je, prema legendi, sveti Franjo Asiški († 1226.) sklopio mir s vukom koji je terorizirao grad Gubbio, piše CNA.

Franjo je primjer blagosti s kojom bi današnji kršćani trebali postupati sa životinjama.

Sveti Franjo Asiški, čiji je blagdan 4. listopada, pamti se po mnogočemu: njegovom dobrovoljnom siromaštvu, dinamičnom propovijedanju, osnivanju svjetskog franjevačkog reda kao i po stigmama koje je dobio.

Franjo je zapravo toliko blisko povezan sa životinjama da ga čak i Katekizam Katoličke Crkve nudi — po imenu — kao primjer blagosti s kojom bi današnji kršćani trebali postupati sa životinjama, uz svetog Filipa Nerija, Talijana iz 16. stoljeća svećenika i mistika koji je volio brojne mačke i pse.

Prijateljstvo Franje i vuka

Početkom 13. stoljeća, vuk je počeo vrebati krajolik oko grada. Bio je gladan. Lovio je stoku. Zbog gladi se, sve više približavao gradu. Počeo je napadati svakoga tko bi izašao izvan zidina Gubbija.

Među građanima Gubbija zavladao je strah. Na kraju je postalo toliko loše da se nitko nije usudio kročiti izvan gradskih zidina.

Fratar po imenu Franjo iz susjednog grada Asiza čuo je za napade. Otputovao je u Gubbio kako bi se sastao s vukom.

Franjo je nježno govorio vuku. Zvao ga je “brat vuk”.

Legenda kaže da je vuk jurnuo na Franju i spreman za napad razjapio očnjake. Franjo se prekrižio, a vuk je odjednom usporio i postao pitom. Položio je glavu u Franjine ruke.

Franjo je nježno govorio vuku. Zvao ga je “brat vuk”. Grdio je vuka što je terorizirao grad i što je pobio toliko ljudi.

Tada mu je ponudio nagodbu: ako vuk obeća da više nikada neće napasti nijednu osobu ili životinju, stanovnici Gubbija će ga nahraniti i pobrinuti se da više nikada ne bude gladan.

I vuk je pristao. Legenda kaže da je vuk živio u blizini Gubbija još dvije godine. Mirno bi išao od vrata do vrata, a građani bi ga hranili. A kad je umro od starosti, građani su ga oplakivali.

Crkva Svetog Franje od Mira sagrađena je na mjestu gdje je Franjo pripitomio vuka. U kripti crkve izložen je kameni sarkofag koji je, prema predaji, donesen iz vučjeg groba.