Tužaljke u pet elegija govore o nesreći koja je pogodila Izraelce između 587. i 586. godine prije Krista, kada Babilonci osvajaju i razaraju Jeruzalem te odvode Izraelce u ropstvo. Prva četiri poglavlja pisana su u akrostihu. U originalu na hebrejskom jeziku, početna slova stihova odgovaraju redoslijedu hebrejske abecede. Židovska i kršćanska tradicija pripisuju ih proroku Jeremiji koji je ove burne događaje proživio kao osjećajni patnik i izgnanik. Same lamentacije imaju dugu tradiciju u liturgiji, ne samo kršćana već i židovskog naroda. Židovi su ih pjevali u liturgiji o spomendanu razorenja hrama, a kršćani ih smještaju u dane Isusove muke i konca njegova zemaljskog života.

Tumačenja pet tužaljki

Prva poema je tužaljka zbog razorenja Jeruzalema: “Kako osamljena sjedi prijestolnica, nekoć naroda puna; postade kao udovica, nekoć velika među narodima (Tuž 1,1).” Stanovnici su u izgnanstvu i gladni, neprijatelji likuju. Sljedeća poema je o Božjem gnjevu nad Jeruzalemom. Bog je upozoravao narod preko proroka i poticao ih na pokoru i obraćenje, jer nisu poslušali, neprijatelji su ih napali, razorili gradove i odveli ih u zatočeništvo: “U uličnoj prašini leže djeca i starci; moje djevice i moji mladići od mača padoše (Tuž 2,21).”

U trećoj poemi, prorok piše o svojoj bijedi i patnjama te otvara prostor nadi i boljim danima: “Jer Gospod ne odbacuje nikoga zauvijek: jer ako i rastuži, on se smiluje po svojoj velikoj ljubavi (Tuž 3,31-32).” U sljedećoj poemi, prorok tuguje nad gladi i lošim prilikama u gradu i vjeruje da je grijeh iskupljen te neće biti novih progona. U posljednjoj poemi, nabrajaju se zli događaji koji su se dogodili i moli se Boga za milosrđe: “Vrati nas k sebi, Jahve, obratit ćemo se, obnovi dane naše kao što nekoć bijahu (Tuž 5,21).”

‘Služba tame’ i ‘Lamentacije’

Kako u jednom tekstu podsjeća mons. Ivan Šaško, u starini su postojali i neki drugi liturgijski oblici slavlja u Velikom tjednu. Jedan od njih je ‘Služba tame’ (Officium tenebrae) te ‘Tužaljke/Lamentacije proroka Jeremije’, ponegdje zadržane na Veliku srijedu. Prije obnove Velikoga tjedna 1955., u srijedu, četvrtak i petak u crkvi se pjevao molitveni čas zvan ‘Matutin’ i Jutarnja sljedećega dana. Riječ je o anticipiranoj, to jest netipičnoj službi časova, a zvala se ‘Officium tenebrae’ (Služba tame).

Lamentacije u zagrebačkoj katedrali 2019. godine / Foto: Facebook Bogoslovi Zagreb

Obredna forma sastojala se od postavljanja velikoga svijećnjaka, redovito trokutastog oblika, s petnaest svijeća na vidljivo mjesto. Taj broj svijeća odgovarao je broju psalama, odnosno, točnije: devet psalama iz Matutina, pet psalama iz Jutarnje i evanđeoskom hvalospjevu ‘Blagoslovljen’ (Benedictus) iz Jutarnje. Na završetku svakoga pojedinog psalma gasila bi se po jedna svijeća, a u toj se gesti alegorijski čitalo napuštanje Isusa, odnosno apostoli koji odlaze od njega, kao i ovladavanje tame. Zadnja preostala svijeća, simbol napuštenog Krista, stavila bi se u sredinu.

Glazbom opjevana Muka Gospodinova

Preuzimajući tekst iz Poslanice Filipljanima, glazbenik i melodijom odražava bremenit sadržaj toga himna. Tema je Kristova poslušnost do smrti na križu, zbog čega ga je Bog “preuzvisio i darovao mu ime nad svakim imenom”. Tako melodija najnižu točku (ton) dosiže u riječi ‘križ’ (crucem). Time se, dakle, izražava najveće poniženje, da bi najviši ton, neobično visok za gregorijanski napjev, bio vezan uz riječi “exaltavit illum” – “(pre)uzvisi ga”. Vidljiva je sadržajno-melodijska podudarnost koja je uočljiva i slikovno, kada se pogledaju neume kojima je ispisana melodija te antifone.

U tome se glazbenom bogatstvu nalaze i Tužaljke proroka Jeremije koje tvori devet čitanja, sastavljenih od pedeset i sedam redaka Lamentacija, označenih slovima hebrejskoga pisma (alef, bet, gimel, dalet itd.). Pjevaju se na melodijskoj modulaciji 6. tonusa. Povijest poznaje i polifonijske skladbe te one u stilu ‘bel canto’ za jedan ili više glasova, uz pratnju instrumenata.

Notni zapisi Lamentacija / Foto: Facebook Bogoslovi Zagreb

Duh tih posebnih čitanja otkrivaju već srednjovjekovni liturgičari koji kažu da se one zapravo ne čitaju toliko čitajući, koliko plačući (“non tam legendo quam plangendo recitantur”). Sugestivnost te glazbene molitve možda najbolje odražavaju riječi: “Radosti nesta iz naših srdaca, naš ples se pretvori u tugovanje.” (Tuž 5, 15) Liturgijska reforma 1955. i reforma proizišla iz Drugoga vatikanskoga sabora nije zadržala sve te oblike. Možemo ih susresti na nekim mjestima u skraćenom obliku. No, svakako bi se moglo – u skladu sa sadašnjim liturgijskim normama – pospješiti zajedničko moljenje/pjevanje Časoslova, s ponekim istaknutim elementom nadahnutim na prijašnjim oblicima. (usp. Ivan Šaško, Liturgijska slavlja utorka i srijede Velikog tjedna, Živo vrelo – 3/2019, HILP, Zagreb)

Kako vidimo, pjevanje Lamentacija u židovstvu je bilo povezano s hramom, mjestom susreta s Bogom. Isus nam se prikazuje kao novi hram. On prinosi sebe kao savršenu žrtvu Ocu i uspostavlja novi odnos, novi savez između Boga i ljudi. U ove velike dane koji su pred nama pomno promatrajmo obrede i u njima prepoznajmo djela spasenja koja je Isus za nas učinio.