Blagdanom Krštenja Gospodnjeg završava božićno vrijeme i počinje vrijeme kroz godinu. Završava se vrijeme slavlja, a započinje opet uobičajeni, redoviti život u kojem smo pozvani svakodnevno živjeti svoj krsni savez s Bogom. Svojim krštenjem u rijeci Jordanu Isus je dao primjer svojim učenicima i naredio da i oni krste sve one koji budu vjerovali u njega. 

Na današnji se dan u mnogim crkvama krste djeca. Mi možda nismo kršteni na današnji blagdan, ali je dan našeg krštenja svakako trenutak posebne milosti. Po krštenju je Bog, naš Otac nebeski, ponovio svakome od nas svoje riječi, danas prvi put izrečene, a na našem krštenju i nama objavljene. Prigodom našeg krštenja i nad nama se nebo otvorilo. Bog je obznanio da smo i mi njegova djeca, njegovi sinovi i kćeri koje on ljubi. Krštenjem smo primljeni u Božju obitelj, u zajedništvo s Presvetim Trojstvom, u zajedništvo s Ocem Sinom i Duhom Svetim. Nama je to rečeno kad nas je krstitelj polio vodom i izgovorio naše ime, te nam rekao da nas uranja, krsti, uime Oca i Sina i Duha Svetoga. To nije samo formula, nego stvarnost koja nam se dogodila. Nakon čina krštenja više nismo tek dijete svojih ljudskih roditelja, već dijete Božje. 

Krštenje ne prati samo izgovaranje riječi, već i  polijevanje vodom. Nije samo prisutna duhovna Božja snaga skrivena u njegovoj riječi, nego i zemaljska materija – voda. Voda označava da se krštenje ne tiče samo duha, nego i tijela. Krštenjem se čitav  – i duh i tijelo – posvećuje Bogu. Bog nas, kao čitave ljude, i duhom i tijelom prihvaća i uzima za svoju djecu. Čitavi, i duhom i tijelom, postajemo njegova djeca. On nas prihvaća kao cjelovita, i duhovna i zemaljska, bića. Zbog toga se kao odrasli kršćani ne smijemo ponašati kao da se naše krštenje tiče samo našeg duha, naše duhovnosti i našeg unutarnjeg svijeta. Biti kršćanin uvijek podrazumijeva i materijalno pokazivanje vlastita stanja duhovne nutrine. Naša osobna odluka biti kršćanin nije samo duhovne naravi, nego i tjelesne, konkretne i ovozemaljske naravi. 

Krštenjem se obvezujemo ne samo biti Božja djeca, nego i djelovati kao Božja djeca

Krštenjem se obvezujemo ne samo biti Božja djeca, nego i djelovati kao Božja djeca. Kao što u svom postojanju od krštenja pa nadalje više nismo samo djeca svojih roditelja, tako ni u svom djelovanju nismo više samo ljudi i ne bismo trebali činiti samo ljudska djela. Naše je djelo i Božje djelo, u nama Bog djeluje. No Bog ne djeluje na magičan način i ne upravlja nama kao da smo lutke na koncima kojima on upravlja. On nam je dao slobodu da s njime surađujemo. On je Otac koji s ljubavlju poziva svoju djecu na činjenje onih djela koja nam i sam pokazuje po svom Sinu Isusu Kristu, i na koje nas po Duhu Svetom nadahnjuje i potiče.

Sakrament krsta, baš zato što se zbio u vrijeme našeg života kad nismo mogli biti svjesni njegova primanja, često izmakne iz naše pozornosti razmatranja i molitve da ga bolje razumijemo. Sada, kad smo odrasli, trebamo postati svjesni važnosti svog krštenja. Postanimo svjesni važnosti krštenja za našu djecu koju krstimo. Postanimo svjesni da to nisu samo naša djeca, nego da nam je Bog svoju djecu povjerio na odgoj i brigu tijekom njihova odrastanja. Svjesni činjenice svog krštenja i svojeg dostojanstva, pođimo u svakodnevicu živjeti kršteničko poslanje – pokazivati svoju vjeru duhovnim i tjelesnim djelima.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Đurice Pardona prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.