„Kršćanine, tko je tvoj gospodar?“ pita nas današnji blagdan. „Gospodar? Pa ja ne želim gospodara, zar nas Bog nije stvorio slobodnim bićima?“ mogli bismo na prvu pomisliti. Nije li govor o gospodarima, kraljevima stvar davne prošlosti? Današnji čovjek, naviknut na demokraciju, obasut sa svih strana govorom o ljudskim pravima i slobodama (što god to kome značilo!), teško prihvaća autoritet, teško mu pada poslušnost. A ipak – mi danas Krista nazivamo svojim kraljem, gospodarom. „Da, ja jesam kralj“, posvjedočio je pred Pilatom. On je Autoritet i jedino ako ga takvim shvaćamo, možemo biti pravi kršćani. „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati“, rekao je. Kralj, zapovijedi, poslušnost… nismo baš oduševljeni takvim govorom, bez obzira što danas Krista priznajemo kraljem. Danas je, stoga, prigoda da razmišljamo o Kristovu kraljevanju nad nama i o nama kao njegovim podanicima.

Kakav je to Krist kralj? Odgovor možemo naći jedino u evanđelju, u njegovoj riječi. Kad gospodar dođe i nađe sluge budnima, „pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih“. Na drugom pak mjestu naglasio je da „Sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj daruje“, a kad je oprao noge učenicima, zapovjedio je: „Kako sam ja učinio vama, tako i vi činite jedni drugima.“ E, sad je već malo jasnije o kakvu gospodaru i kralju mi govorimo, a još je jasnije koliko mi, podanici, svome kralju značimo. Sve to posve odudara od naših zemaljskih pravila, od naše ljudske utrke tko će biti veći, važniji, priznatiji, popularniji, moćniji, bogatiji, uspješniji. Sve što smo u povijesti učili o kraljevima i podanicima, pada u vodu pred Kristom. On pokazuje što je prava ljubav, jer, doista, njegovo kraljevanje drugo je ime za ljubav. To nije neka sentimentalna ljubav, neka emocionalna euforija, nego ljubav koja ima svoja pravila, pravila bez kojih ljubav nije ljubav. Ta pravila su Kristove zapovijedi – zapovijed služenja, praštanja, darivanja.

Sve što smo u povijesti učili o kraljevima i podanicima, pada u vodu pred Kristom.

Sad tek vidimo kako mi ljudi krivo shvaćamo svoju želju da budemo veliki, uspješni, moćni. Sve to projiciramo na materijalne stvari, a tajna je u nečemu drugom. Prava veličina je u služenju, sebedarju. O, kad bismo se mi ljudi u tome natjecali onoliko koliko se natječemo u tome tko će biti financijski bogatiji, ekonomski moćniji i politički utjecajniji! O, kad bismo prihvatili Isusova mjerila, kako bi naš život procvjetao, a zemlja se preobrazila! Ali, nažalost, mi i dalje trčimo, jurimo za krivim stvarima, nasjedamo Sotoninoj zamci da su najveći oni koji imaju, da su najuspješniji oni koji uživaju i da su najmoćniji oni koji prvo misle na sebe. Zato se uvijek iznova treba vraćati Isusovim idealima. Ovaj nas blagdan, neposredno pred adventskim vremenom buđenja i obraćenja, želi osvijestiti i vratiti nas na izvore, jer „u početku ne bijaše tako“. Čovjek je stvoren na sliku Božju, stvoren da razmišlja, osjeća i djeluje na Božji način, da voli na Božji način.

Čovjek je stvoren na sliku Božju, stvoren da razmišlja, osjeća i djeluje na Božji način, da voli na Božji način.

Najljepše izdanje imao je čovjek u Edenu, prije prvog grijeha. Dostojanstven, uravnotežen, ravnopravan u svom muškom i ženskom obliku, čist, slobodan od svake pohlepe, potrebe da vlada, kontrolira, iskorištava. Današnja kraljevstva ovoga svijeta, koliko god se demokratskima nazivala, ispunjena su tolikim nepravdama, nasiljima, pohlepama, ponižavanjima čovjeka, iskorištavanjima najslabijih. Kako smo daleko od Edena! Kako smo daleko od stanja u kojem je Bog doista bio naš kralj, a mi pod njegovim gospodstvom sretni, dostojanstveni, slobodni, a opet čisti i pravedni.

Tamo gdje se Boga priznaje kraljem „kliče zemlja“, a čovjeku se vraća njegovo izvorno dostojanstvo, čovjek čovjeku iznova postaje brat, a ne vuk.

Zato smo mi kršćani pozvani u nesavršenim pa i nepravednim kraljevstvima ovoga svijeta živjeti vrijednosti Božjeg kraljevstva kako bi upravo po nama ljudi današnjice osjetili da ima pravde, ljubavi, zajedništva, spremnosti na nesebično služenje, jednom riječju, da je lijepo kad Bog kraljuje. Tamo gdje se Boga priznaje kraljem „kliče zemlja“, a čovjeku se vraća njegovo izvorno dostojanstvo, čovjek čovjeku iznova postaje brat, a ne vuk. Tada se veličina i moć mjere nesebičnošću jer i Bog „svoju svemoć očituje najviše praštanjem i milosrđem“.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Roberta Farkaša prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.