Budi dio naše mreže

Križ kao primjer koji trebamo u životu nasljedovati

Na 13. nedjelju kroz godinu iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed preč. Josipa Filipovića, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, župnika župe sv. Martina biskupa u Bošnjacima i dekana Županjskog dekanata. Preč. Josip Filipović, između ostalog, piše: "Križ nam uvijek treba biti primjer koji trebamo u životu nasljedovati, suobličujući se žrtvi samoga Božjeg Sina, kako bi i sami po toj žrtvi predanja Ocu i prihvaćanja svojih životnih križeva, zaslužili jednoga dana – nakon svih naših uspinjanja na kalvarije našega života - i slavu uskrsnoga jutra."

/ mp

Životne poteškoće i problemi, teret bolesti, samoće i osamljenosti, razne tjeskobe i strahovi, očaj i beznađe, obiteljski i bračni problemi, problemi odrastanja i mladenaštva… sve su to činjenice ljudskoga života koje čovjek može svesti pod zajednički nazivnik: teret koji nas opterećuje i oduzima nam mir srca. Mi vjernici nazvat ćemo te terete životnim križevima kojih nitko nije lišen, od onih najmlađih do onih najstarijih. Svatko od nas u životu osjeti kako nam ramena tišti težina križa. Svjesni smo njegove težine, no jesmo li kao vjernici svjesni i njegova smisla, njegova blagoslova. Gospodin u današnjem evanđelju govori o nošenju i podnošenju životnih križeva. Čak pomalo i radikalno traži od nas: Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Iako nam se ove Isusove riječi mogu učiniti prilično oštrima, Isus od svojih učenika traži radikalnu opredijeljenost za svoj put, a njegov je put – put križa. Kao da nas želi podsjetiti da je i on svoj križ ponio i podnio hrabro, ne bježeći od njega, dajući nam jasan primjer kako se upravo preko križa dolazi do spasenja. Sveta Terezija Avilska o križu lijepo kaže: „U križu je život i utjeha, samo je on put koji vodi u nebo.“ Kristovo stavljanje naglaska na nošenje vlastitih životnih križeva jasna je poruka i onima koji terete svoga života nose dostojno i hrabro, bez mrmljanja i oklijevanja, ali i onima koji od svojih svagdanjih križeva bježe i nastoje ih na svaki način odbaciti od sebe, nesvjesni njihova blagoslova.

Križ na kojem je Spas svijeta visio za nas vjernike nije samo strašno mučilo i kazna jedne povijesne epohe i jednoga carstva, nego znak Kristove ljubavi u svijetu u kojem živimo. Znak one žrtve kojom smo otkupljeni i oslobođeni jarma grijeha i smrti. Napose, križ nam uvijek treba biti primjer koji trebamo u životu nasljedovati, suobličujući se žrtvi samoga Božjeg Sina, kako bi i sami po toj žrtvi predanja Ocu i prihvaćanja svojih životnih križeva, zaslužili jednoga dana – nakon svih naših uspinjanja na kalvarije našega života –i slavu uskrsnoga jutra. Prihvatiti svoj vlastiti križ često nam se čini preteškim i prezahtjevnim zadatkom koji Bog stavlja pred nas, jer se osjećamo slabi. Često pomišljamo kako je težina križa bolesti, nesloge, svađe, osamljenosti, povrijeđenosti… za nas preteška. Stoga sv. Augustin naše nedoumice i strahove pred križem i njegovim teretom prekrasno sažima u molitvu: „Bože, ne tražim od tebe lakši teret, nego snažnija ramena.

Nadalje, uz govor o prihvaćanju svoga vlastitoga križa sv. Matej u današnjem evanđelju donosi još jednu Isusovu poruku: Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća. Ova rečenica predstavlja trajni zadatak iskazivanja ljubavi svakome koga Bog stavlja na naš životni put. Povežimo te dvije misli današnjeg evanđelja: dajući se raspeti na križ, Krist nam je pokazao svoju brigu za sve ljude, svoju ljubav koja je bezgranična. Jer samo se iz ljubavi može prihvatiti križ radi drugoga. Svojim križem Gospodin je svima nama pokazao put spasenja, a to je put nesebične ljubavi. Križ i ljubav idu zajedno. Bez smisla za žrtvu, ljubav nije prava ljubav. Sveta Majka Tereza iz Calcutte govorila je: Prava ljubav boli. Križ je tako škola ljubavi. Kad pogledamo križ, sjetimo se velike ljubavi kojom nas je Bog ljubio. Isusov križ u sebi nosi poruku njegova života: smisao života jest u darivanju i predanju za druge. Upravo je križ vrhunac tog predanja, koje otkriva pravo lice ljubavi. A iskrena i istinska ljubav nikad ne poznaje vlastiti interes, nego uvijek gleda na drugoga i postoji zbog drugoga. Križ otvara onu skrivenu dimenziju ljubavi: istinska i iskrena ljubav ne bježi od žrtve, od vlastita žrtvovanja i darivanja za i zbog drugoga.

Na jednom križu (pokloncu) uz neki poljski puteljak stoji napisano: „To sam učinio za tebe – što ti za mene činiš? Ta rečenica zvuči gorko, kao razočarana ljubav. Sv. Ivan na jednome mjestu ističe: „Ako je Bog tako ljubio nas, i mi moramo ljubiti jedni druge.“ Štovanje križa u Crkvi  nije dovoljno, ako se tome ne pridoda štovanje Krista u siromasima, patnicima i prognanicima, njegovoj braći. Sveti Franjo Asiški je učinio ovo: poljubio je rane gubavcu i u njima Gospodinove rane – rane mnogih tužnih i razočaranih, mnogih ranjenih bolešću i patnjom, osamljenih i zaboravljenih, umornih od života, koji i danas čekaju da im se s ljubavlju obratimo. Upravo u njima nas na našem životnom putu susreće na križu uzvišeni Gospodin. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Josipa Filipovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja