Promatrajući crkvenu stvarnost našeg doba i uspoređujući ju s prvim kršćanskim zajednicama pa i onima koje su se okupljale oko samoga Isusa Krista, uočit ćemo kako su te zajednice posjedovale proročku karizmu. Naime, obične ljude koji su kročili Galilejom, unatoč njihovoj naizgled jednostavnoj i svakodnevnoj pojavi, upravo je duh proroštva činio neobičnima. Tome nam svjedoče pripovijesti o biblijskim prorocima, bilo oni tekstovi koje su sami proroci pisali ili pak oni koje je netko drugi pisao o njima. Susret s prorokom bio je susret sa konkretnim čovjekom od krvi i mesa, a istodobno i susret s Božjim poslanikom. I dok se prvom dimenzijom, odnosno ljudskošću, nije razlikovao od ljudi svoga vremena, onom je drugom – proročkom, tj. duhovnom – bio svojim suvremenicima znak jedne druge stvarnosti. To se, naime, od proroka i očekivalo – da bude onaj koji će prolaznosti ljudskoga života, odnosno ljudskosti u svim njenim pojavnim oblicima, davati jednu novu dimenziju života. Novost se pak krila u dahu Božjega života koji su doživljavali proroci. Tu novost su, dakle, otkrivali u otvorenosti poticajima Božjega Duha koji je od njih takvih kakvih jesu, ljudi svakodnevnice, činio ljude Duha. Jer biti prorok značilo je, prije svega,  otkrivati Božji plan za čovjeka, i to sada i ovdje, u konkretnosti svakodnevnice. I baš su tu proroci proživljavali svu težinu svog poziva. Jer upravo su oni koji su najbliži, od krvi i mesa, a na istom životnom putu, oni koji se protive životu u Duhu. Jer život je to koji odvaja od krvi i mesa, od naših misli i sukusa naših ljudskih ophođenja vođenih sebičnim interesima i koristima koji imaju pretenziju manipulacije i samog Božjeg života. 

Krist od nas ne traži puno, tek da ga prepoznajemo u susjedstvu, u običnosti ljudskih susreta i vrevi našeg „danas“.

Evanđelist Marko nam u današnjem evanđelju i Krista prikazuje kao proroka, i to proroka koji je zavičajni znanac. On nije prolaznik ulicom u kišnoj noći gdje ga ni ne zapažamo jer jedva čekamo da se sklonimo u toplinu svoje kuće. Ne, on je čovjek kojega se susreće i prepoznaje unatoč ljetnom pljusku i pustinjskoj prašini koja prijeti da i same očioslijepi. Njemu itekako dobro poznajemo čak i roditelje. I baš ta prisnost poznavanja čini nam se nemogućnošću koja nam priječi da u Njemu vidimo nešto više od isuviše poznatog stanovnika u susjedstvu koje ponekad toliko dobro poznajemo da poželimo iz njega i otići. No taj je isti susjed – prorok imenom Krist – onaj koji je mudar i u njemu djeluju sile koje su sposobne liječiti bolesne. O čudna li paradoksa, da se Bog dopustio zatvoriti i ukalupiti u lik jednog Galilejca iz Nazareta! Čovjeka koji je tako običan, te nam se ta običnost koji puta čini odveć banalnom. I baš tu, dragi prijatelji, krije se sve bogatstvo i čudesnost Boga koji se objavio u Isusu Kristu. On od nas ne traži puno, tek da ga prepoznajemo u susjedstvu, u običnosti ljudskih susreta i vrevi našeg „danas“. Tamo gdje se čini kako je ljudskost toliko prevladala i da od Duha nije preostalo apsolutno ništa. No, i tamo žive proroci – ljudi svakodnevnice. Koji u svome srcu nose biljeg Božjeg života jer su u trajnom suzvučju s Duhom Božjim. Oni čine da naša svakodnevnica biva drukčijom. Oni našoj ljudskosti donose svoje živote, ali po njima i nešto od bogolikosti svoga Duha. U njima Krist ostaje trajno prisutan među nama ljudima. 

Međutim, oni su često „nezgodni“ ljudi, jer nas potiču da svoje živote usmjeravamo prema Duhu – prema Kristu. Jer oni koji su Kristovi često su baš poput Njega, osuđeni na nerazumijevanje svog Nazareta. Oni u življenju svoje Galileje vide istodobno i njezinu prolaznost. A to je prolaznost koja stremi prema beskraju, beskraju odnosa s Kristom, u jedinstvu s Bogom Ocem. Jer ako nam život na zemlji sve više postaje prepreka za istinski život u Bogu, teško će nam biti povjerovati da po svršetku istoga postoji mogućnost trajnosti u gledanju Očeva lica. Stoga se uputimo prorocima i zavolimo ih!  Jer to su ljudi koji će nas voditi prema izgrađivanju istinskog života u Bogu koji nas vodi prema beskraju odnosa s Kristom u Bogu.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Ivana Benakovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.