U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga / i Riječ bijaše Bog. / Ona bijaše u početku u Boga. / Sve postade po njoj / i bez nje ne postade ništa. / Svemu što postade / u njoj bijaše život / i život bijaše ljudima svjetlo; / i svjetlo u tami svijetli / i tama ga ne obuze. (…) I Riječ tijelom postade / i nastani se među nama / i vidjesmo slavu njegovu / – slavu koju ima kao Jedinorođenac / od Oca – pun milosti i istine. (…)

Evanđelje po Ivanu božićno otajstvo stavlja u širu perspektivu. Stojeći pred Proslovom čitatelj ima osjećaj da se nalazi pred nečim veličanstvenim što se ne da rascjepkati i složiti u pojedinačne pojmove; kao da je u ovim riječima zasjao zračak mističnog svjetla, piše portal Sveto Pismo.

Povijest svakog čovjeka, svakog intelektualnog i duhovnog hoda ovdje će pronaći iskru želje za vječnim koju je u ljudsko srce ugradio Vječni. Riječ razlikuje čovjeka od životinje; ona određuje njegovo biti i djelovati jer čovjek postaje riječ koju sluša, koja ga izgrađuje. Ivan pred čitatelja stavlja Riječ pisanu velikim slovom, onu koja je prisutna u najdubljem temelju stvarnosti. Ona je njezin temelj i smisao. Riječ pretpostavlja dvije osobe koje ulaze u međusobni odnos, dijalog. Uz pretpostavku maksimalne blagonaklonosti obiju strana, ona se tada rađa iz ljubavi onog koji govori i prihvaćena je s ljubavlju onog koji je sluša.

Ako kaže Riječ tijelom postala i nastanila se među nama, time Ivan želi reći da in principio, u počelu naše stvarnosti nije neka slijepa nužnost ili čisti slučaj, nego jest Riječ kojom se Bog izriče i daruje čovjeku. In principio postojanja svega što vidimo jest Božja volja i ljubav kojom želi stupiti s čovjekom u odnos i zato mu upućuje svoju Riječ. Riječ bijaše kod Boga. To znači da je prije svake aktivnosti u neprekidnom zajedništvu s Bogom. Kontemplacija i intimnost s Bogom prethode svakoj aktivnosti Riječi, pa i onako uzvišenoj kakva će biti Stvaranje koje će uslijediti. Stvaranje u svom temelju nema usamljenog Stvoritelja nego Boga koji je u sebi zajedništvo: dijalog-odnos Riječi i Boga. Nakon dosadašnjih snažnih izričaja o Riječi, Evanđelje ide još dalje i kaže I Riječ bijaše Bog. Jedinorođeni Sin prebiva u krilu Očevu! Kasnije će Isus izjaviti: ja i Otac smo jedno. Dakle, Riječ – koja je i sama Bog, prebiva s Bogom i prema Njemu je usmjerena – izvor je životnog daha čovjeku! Život i ljubav koje dijeli s Bogom, Riječ svojim dahom širi i želi nadahnuti sva stvorenja.

Ona stoga u stvaranjem utiskuje pečat različitosti i sposobnosti za odnos, za slušanje i odgovaranje, za prihvaćanje i odgovornost, za inteligenciju i slobodu. No, kao što je in principio okrenuta Ocu, tako je nakon Stvaranja Riječ okrenuta i svijetu. Dolazi mu kao Svjetlo da bi se okrenuo njoj i da kroz Riječ uđe u dijalog s Ocem. Da bi išao prema punini… Vrhunac Njegova dara jest da ono što ima kao Jedinorođeni Sin želi dati i nama – moć da postanemo djeca Božja. Toliko je snažan duh zajedništva kojeg dijele Otac i Sin. Umjesto reforme – novo stvaranje! Naime, nakon što vjera otvori srce, Bog prolazi kroz čovjeka, kao što je u početku prošao iznad tame i kaosa. I za sobom ostavlja svjetlo – otisak svoje božanske naravi; dodaje čovjeku toliko svojega da Ivan ne zna kako to drugačije reći nego da je čovjek tada nanovo rođen, ali ne tjelesno nego ovaj puta – od Boga! Njegovo rođenje za naše rođenje!