Tajna Isusove osobe

O Isusu smo toliko toga kao vjernici čuli, pročitali i naučili. O njemu su napisane mnoge rasprave i knjige. Teološki i razumski htjeli bismo ga opisati, ali njegov lik neprestano izmiče  našoj ljudskoj kontroli. I za Isusova zemaljskog života njegova je osoba bila obavijena velom tajne i tajanstvenosti. Nije bio do kraja jasan ni svojoj majci; kad se izgubio u Hramu, evanđelist Luka bilježi Marijine riječi: „Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili“ (Lk 2,28). Zagonetan je ostao i ljudima u svom zavičaju, Nazaretu, kad su se nakon njegovih čudesa u čudu pitali: „Nije li ovo drvodjeljin sin? Nije li mu majka Marija, a braća Jakov, i Josip, i Šimun i, i Juda?“ (Mt 13,55). Ivan Krstitelj iz tamnice šalje svoje učenike Isusu s pitanjem: »Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?« (Mt  11,3).

Današnji evanđeoski izvještaj o preobraženju kao da nas želi poučiti kako nije važno što i koliko znamo o Isusu, već koliko smo ga spremni prihvatiti. Tek osobni odnos prema Isusu daje odgovor na naša pitanja i nejasnoće, što hoće i kamo smjera njegov nauk. Događaj Isusova preobraženja pred trojicom učenika na gori Tabor daje nam novi pogled na njega, tko je on i što krije u sebi. Prije šest dana, kako zapisuje evanđelist Matej, Isus je svojim učenicima govorio o smrti koja ga čeka u Jeruzalemu. Tada je naišao na Petrovu reakciju: „Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi“ (Mt 16,22). Kao odgovor dobio je ukor: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko“ (Mt 16,23). Nije lako razumjeti Isusovo božanstvo te s istim božanstvom prihvatiti i povezati tajnu križa i patnje.

Značenje gore

Isus vodi sa sobom trojicu učenika na goru visoku. Hod prema gore hod je na onu razinu gdje se život sagledava cjelovitije, bez zapreka i sjena, poput iskustva hoda u planinu gdje se nakon napora i umora, ugledavši cilj i panoramu koja se naglo otvara, spontano kliče kako je lijepo. Trenutak uspona na Tabor kao da želi poručiti: tko želi shvatiti Isusovu osobu, mora mu se približiti i dati voditi uz strmine do vrha gore. Izići iz naviknute i uhodane svakodnevice života i poći put vrhunaca. 

U simboličkom smislu visoka planina označava mjesto na kojem se Bog otkriva svome narodu. Mistici govore o usponima na brda, u svim religijama brdo ima povlašteno mjesto. Franjevci koji su 1631. godine podigli samostan i baziliku na Gori preobraženja svjedoče kako sama priroda na brdu Tabor kliče svoju radost zbog Boga Stvoritelja, te se i njima koji tamo trajno borave ponekad teško vratiti u stvarni život. Kao što su i sami apostoli rekli: „Gospodine, dobro nam je ovdje biti.“ Planine su usmjerene prema nebu, prema Božjem otajstvu, one govore o životu kao uzašašću prema gore. Popeti se na Goru preobraženja znači vidjeti više od onoga što opažamo jednostavnim pogledom. To je iskustvo u kojem se i nakon najave Križa i smrti vidi tajna uskrsnuća. Tko želi čuti glas Božji, tko želi dar slušanja, tko želi iskusiti pravi mir srca, mora ući u sveti oblak Božji. I tko zna moliti srcem, uvijek u njega ulazi, čak i svaki dan, u tišini i poslušnosti Gospodinovu glasu koji nas poziva da ga uvijek gledamo i molimo.

Iskustvo susreta u malim zajednicama

Isus je na Gori preobraženja u društvu Petra, Jakova i Ivana. Određena iskustva moraju biti stvorena u malim skupinama. Potrebna je molitva, susret i duhovne obnove u malim zajednicama u kojima se pruža mogućnost izgraditi osobni odnos s Bogom, a da se pritom ne izgubi iz vida pripadnost široj zajednici Crkve. Te male zajednice su prije svega naše obitelji, u kojima ne propuštamo priliku, pozvani od Isusa, produbljivati svoj odnos s Bogom  zajedničkim čitanjem Svetog pisma i molitvom. To su i skupine raznih molitvenih i duhovnih pokreta. Iskustvo susreta s Isusom u malim zajednicama treba nas povesti drugima, na poslu, u društvu, u župi, gdje smo pozvani svjedočiti radost pravog poznavanja Isusa Krista iz osobnog susreta s njim. Upravo onako kako je to učinio Isus s trojicom učenika, nakon neobičnog i snažnog susreta gledanja preobraženog Krista silaze s njim s gore među ljude. Nužno je sići s brda i vratiti se u stvarnost. Kao i apostoli, uvijek moramo silaziti u svakodnevni život i pokazati drugima da Isus živi u našim životima, da je živ i preobražen po nama.

Sjaj lica

„I preobrazi se pred njima. I lice mu zasja kao sunce.“ Lice i oči ogledalo su duše, pokazuju ono što proživljavamo, naše raspoloženje. Tko je sretan, ima svijetlo lice, tko je tužan, tmurno lice. Svijetlo lice vidimo kad se ljudi vole i osjećaju voljenim, kad dožive sretne i lijepe trenutke u životu, kad osjećaju Božju blizinu i  Božju ljubav. Sjetimo se Mojsija koji se nakon susreta s Bogom vraća tako svijetla lica da ga je morao pokriti (Izl 34,29-34). Na isti način kontakt s Bogom osvjetljava lice Sina, Isusa, i otkriva njegovo puno čovještvo, koje je i božansko i ljudsko. Apostoli ne vide samo Isusovo ljudsko lice, vide njegovo božansko i preobraženo lice, vide ga već proslavljenog i prepoznaju da je on zaista Sin Božji. 

Zasjati licem, znači zračiti radošću, ljubavlju i zauzetošću za druge. Naše je srce od trenutka krštenja naseljeno Isusom, on želi zasjati kroz moje i tvoje lice, želi da ga kroz naše lice svi upoznaju. Privući sjajem svojeg lica pažnju, za nas, Isusove prijatelje, znači živjeti po njegovim riječima, činiti dobra djela, djela koja zrače svjetlom kroz koja je vidljiv Krist i Kristovo lice.

Slušajte ga!

Petar i učenici shvaćaju da su suočeni s Božjim otkrivenjem. Zadivljeni tim iskustvom pokušavaju ograničiti Božju prisutnost i zadržati ju u tri sjenice. Dok je Petar još govorio, veli Matej, sam ih Bog omotava svojim oblakom i govori što moraju činiti: „Ovo je Sin moj, slušajte ga!“ Slušati znači slijediti, slijediti Božje upute, vjerovati u Isusa, jer on je Sin Božji, ljubljeni, onaj koji je razlog njegove radosti. Sam Bog to potvrđuje na početku puta prema Jeruzalemu i prema muci na križu. Slušajte ga. To je vrhunac naše vjere: naučiti slušati Isusa, slijediti ga i oponašati. Tako učimo biti građani neba, bistri, svijetli, nasmijani, pozitivni, puni entuzijazma, ljudi nade i sretni ljudi. Slušati ga u njegovoj riječi sačuvanoj u Svetom pismu, slušati ga u događajima našega života čitajući u njima poruke Božje providnosti.

Sve to Crkva je ponavljala i tumačila više od dvadeset stoljeća, svojim Učiteljstvom i tradicijom. Slušati Krista i njegov glas dok izgrađujemo pravednije društvo donoseći ljudske zakone i uredbe.

Ustanite, ne bojte se!

Nakon preobraženja Isus pristupa učenicima, dotakne ih i reče: »Ustanite, ne bojte se!« Koliko nježnosti i pažnje prema učenicima! Dotiče ih rukom koja govori o njegovoj blizini, rukom koja ih prihvaća i pridiže. Ne boj se, idemo zajedno dalje. Isus poziva da se ne boje, čak i ako je strah opravdan. Poziva ih da ustanu, spremni nastaviti putovanje. Bog se po Isusu pokazuje kao onaj koji ljubi, vodi i podržava, poput dobrog oca s još mladim sinom.

Korizma

Vrijeme korizme smatramo tužnim i pokajničkim, no evanđelje o preobraženju podsjeća nas da se duhovni život sastoji u radosnom naporu da oslobodimo svjetlo ljepote u sebi i pomognemo drugima da čine isto. Evanđelje dolazi zbog toga, dolazi kao proljeće. Ono i u ovoj korizmi donosi i budi onaj svijetli, nasmijani, velikodušni i radostan dio koji imamo u nutrini svoga bića, u onome što je naš stvarni i istinski identitet.

Petrovo oduševljenje daje nam razumjeti da – kako bismo bili snažni i živi – vjera mora doći od čuđenja do iskustva, koje će nam, kao i Petru, reći: Gospodine, dobro nam je s tobom biti, jer ti si najljepše što sam susreo. Od tebe dobivam ljepotu življenja. Lijepo je voljeti, imati prijatelje, stvarati, sijati, vjerovati, jer život ima smisla kad ide prema dobrom ishodu koji počinje ovdje s Kristom i teče u vječnost. 

Zato nas korizma, više nego na pokoru, poziva na obraćenje, da se okrenemo Isusu, baš kao što se priroda okreće prema suncu. Ljepotu života pozvani smo pronaći i ove korizme u Isusu, da ne budemo sjena, već svjetlost po Kristu i s Kristom.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Mate Gašparovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.