"Utecimo se stoga, Ljubavi koja se darovala upravo na Križu i dopustimo mu da nam progovara, da nas ohrabruje i vodi", napisala je školska sestra franjevka Krista Kralja Mostarske provincije s. Ivana Klara Čuić na svojim društvenim mrežama. U nastavku pročitajte njezino promišljanje u cijelosti.
Nitko od nas ne voli kada dođe do zida.
Onog iza kojega se krije sloboda.
Hodaš kroz život i dočeka te upravo on.
Ogoljen, hladan, mučan, nedokučiv.
Želiš ga preskočiti, ali jednostavno ne ide. Pokušavaš i padaš.
Želiš slobodu koja se krije, a ostaju ti okovi. Vežu te sve jače.
Želiš mir, a osjećaš samo nemir. Tjeskoba ispunja dušu.
Dođu svima ti neobični i teški dani kada gledamo u prazno.
Dani kada nam boli i poteškoće postaju nepremostivi i bacaju nas u tamu gdje Svjetla nema.
Koliko je takvih dana?
Koliko je suza, boli i rana skriveno u tami naših noći.
Osjetimo težinu u duši, srcu i svakom koraku kojega bismo trebali učiniti.
Više ne vidimo ni ono Sunce koje grije iznad zidina boli.
Ne vidimo nadu koja ima krila, niti osjetimo Njega koji daje letjeti.
I baš tada, kad se osjetiš nemoćnim, Bog ti šalje snagu moćne Ljubavi.
Na ovaj ili onaj način.
I kad se čini da je nema, da ih nema. Da nema trenutaka radosti, dara veselja, Prijatelja iskrenog ili Ljubavi nesebične.
Snaga Kristova Križa i Krvi po kojoj smo spašeni oslobađa nas svih okova i ruši sve zidove beznađa.
Utecimo se stoga, Ljubavi koja se darovala upravo na Križu i dopustimo mu da nam progovara, da nas ohrabruje i vodi.
Možda je to muka kroz koju prolaziš, obitelj koja ti je darovana, osobe s kojima živiš, ljudi koji su ti poslani.
Možda je to onaj iznenadni trenutak radosti i sreće koji podiže.
Možda je to ljubav riječi koju si čuo i koja te dotakla.
Možda…toliko ima tih možda.
Za svakoga su različiti i baš su za njega skrojeni. Otvorimo oči. Uši.
Osluškujmo i živjet ćemo najljepše i najsretnije dane.
Moje možda je u Ljubavi i susretu s Njim. U svakom zagrljaju djeteta koje mi je darovano. U svakoj riječi kojom On preko njih i drugih progovara. Moje možda je u pogledu koji krije tolike priče. Pogledu koji potiče na zahvalnost i molitvu. Moje možda je u tišini.
A opet, moje možda je najjače odzvonilo kada sam nedavno čula Njega koji govori preko djeteta:
„Koliko te volim ti ne možeš ni zamisliti.“
„Kako misliš?“ – upitam dječaka.
„Jer je uvijek više od toga što ti misliš.“
Zar upravo tako nije i s Isusom?
Voli nas više nego što mi možemo zamisliti.
Dariva nam upravo koliko možemo primiti i koliko je potrebno da bi bili ispunjeni ili da bi se naučili pravoj radosti.
Otkrij svoje možda! Vrijedno je! Odsjaj je Božje ljubavi.