Evanđelje

Sveti Luka opisuje zgodu u kojoj su mu “neki ljudi” koji su bili među mnoštvom za Isusom željni ispričati o dva tragična aktualna događaja, piše Catholic Exchange. Pilat je, vjerojatno prigušivši pokušaj pobune revnitelja u Galileji, pomiješao krv krivaca “s krvlju njihovih žrtava”. U drugom incidentu, “kula u Siloamu” se srušila, usmrtivši osamnaest ljudi. Po načinu na koji Isus odgovara na izvješća o tim događajima, osjećamo da su je oni koji su prenijeli vijest protumačili kao Božji sud nad strašnim grešnicima. Možda su implicitno sugerirali da je takva strašna nesreća značila da su oni koji su umrli morali zaslužiti ono što su dobili. Po istoj logici, naravno, oni koji nisu doživjeli tu vrstu kazne bili su pravednici, a ne grešnici koji zaslužuju osudu. Vidimo da je Isus to zaustavio: “Mislite li da su ti Galilejci, budući da su tako trpjeli, bili veći grešnici od svih ostalih Galilejaca? Ni pod koju cijenu, ni u kom slučaju!” Ponovio je svoje pitanje (i vlastiti odgovor) radi naglaska u opisivanju žrtava srušenog tornja. Zatim je rekao nešto što je sigurno šokiralo one koji su bili jako zauzeti popisom tuđih grijeha: “Ali kažem vam, ako se ne pokajete, svi ćete propasti kao i oni!” Što je Isus mislio? (Lk 13,1-9)

Na sreću, Isus objašnjava svoje značenje u prispodobi. “Smokva” je Izrael, Božji ljubljeni izabrani narod (vidi Jer 8,13; Hos 9,10). Isus je tri godine bio među svojima, dokazujući na sve moguće načine da je Mesija, Božji vlastiti Sin, za kojim su čeznuli. Tvrda srca nisu urodili “plodom” vjere u Njega. Propovijedao je Evanđelje pokajanja, a nisu vjerovali da im je to potrebno (za razliku od Galilejaca i žrtava kule, za koje su bili sigurni da jesu). U prispodobi vlasnik voćnjaka (Bog) izjavljuje da, nakon što tri godine nije našao plod na smokvi, treba je posjeći. Vrtlar (podsjetimo se da je na dan uskrsnuća Marija Magdalena zamijenila Isusa za vrtlara; vidjeti Iv 20,15), međutim, predlaže još jednu godinu uzgoja i gnojidbe jer “to može donijeti plod u budućnosti”. Još je bilo nade! Zapravo, nakon što je Isus bio odbačen, razapet i uskrsnuo, Židovi su imali cijelu jednu generaciju (četrdeset godina) da povjeruju u propovijedanje apostola o Isusu. Iako su mnogi Židovi povjerovali i prešli na kršćanstvo, vjerski su vođe otvrdnuli svoja srca u protivljenju i protjerali apostole, pokušavajući ih na sve načine ušutkati. Na kraju je ovo potpuno odbacivanje Isusa dovelo do presude Judi (vidi Lk 19,41-44; 20,9-19; 21,6). 70. godine nove ere Rimljani su ušli u Jeruzalem, uništili Hram i ostavili grad u ruševinama.

Gospodine Isuse, znam da mi je lakše pronaći tuđi grijeh nego svoj vlastiti. Pomozi mi da zadržim fokus tamo gdje treba biti ove korizme.

Kada je Isus odgovorio na priče koje su mu ljudi htjeli ispričati o grijesima drugih uz čvrst poticaj da se pokajemo, dao nam je važno i korisno upozorenje o našim životima. Naš je posao u korizmi prosuđivati ​​jesmo li plodonosni, a ne popisivati ​​plodove drugih stabala. Ako mi, poput “nekih ljudi” u priči iz Evanđelja, mislimo da se ne trebamo kajati, odmah se stavljamo na vrh popisa ljudi koji to čine. Što nas obilježava kao ljude koji misle da nam pokajanje nije potrebno?

Prvo čitanje

Epizoda u kojoj Bog govori Mojsiju u gorućem grmu izvrsna je lekcija o poniznosti i pokajanju za nas. Kad je Mojsije vidio kako grm gori, ali još nije izgorio, bio je pun radoznalosti: “Moram otići pogledati ovaj izvanredan prizor i vidjeti zašto grm nije spaljen.” Vidio je nešto što je izvan zakona prirode i približio se da to bolje razumije. U Isusu je Bog postao tijelo i krv da bi nastanio među svojim narodom. Učinio je mnoga čuda koja su bila izvan zakona prirode. Želio je da ga njegovi ljudi promatraju “pobliže”, kao što je Mojsije činio gorući grm. Oni koji su se odazvali tom pozivu prepoznali su njegovu svetost i svoju nedostojnost (sjetite se kada je Petar rekao Isusu da ode od njega nakon čudesnog izlova ribe). Pokajali su se za svoj grijeh i pronašli novi život. Vidite ovdje da kada se Mojsije približi grmu, Bog ga upozorava: “Ne prilazi bliže! Skini sandale sa svojih nogu, jer mjesto na kojem stojiš je sveta zemlja.” Kad je Mojsije shvatio da je u Božjoj prisutnosti, “sakrio je svoje lice, jer se bojao pogledati u Boga”. Zapamtite da je Mojsije bio i ubojica i bjegunac od pravde. Odmah, kada se suočio s Božjom svetošću, spoznao je svoj vlastiti grijeh. Pokajao se i poklonio se. Tada je bio spreman za novu misiju u svom životu. (Pročitati Izl 3,1-8a; 13-15)

Gdje na ovaj način dolazimo u dodir s Božjom prisutnošću? To je u našem primanju sakramenata, posebno u misi, naravno. Tu je Isus prisutan u Svetom pismu i Euharistiji. Ovdje učimo o njegovoj svetosti, našoj nedostojnosti i milosti, daru koji nam je Isus došao ponuditi da premostimo veliku podjelu. Baš kao što je Bog sišao da oslobodi svoj bespomoćni narod iz njihovog ropstva u Egiptu, On silazi da nas izbavi iz našeg ropstva grijehu. Poziv na pokoru (prvi stavak mise u pokorničkom obredu) naš je prvi korak do slobode.

Ako je naša potreba za pokajanjem prigušena, bilo zbog ravnodušnosti, neznanja ili zaokupljenosti tuđim grijesima, korizma je blagoslovljeno vrijeme za početak ispočetka s Bogom. Sakrament pomirenja otvara nam vrata novog života. Isus je u osobi svećenika uvijek spreman čuti naše pokajanje i udijeliti nam svoj mir. Postajemo smokva koja donosi dobre plodove Bogu.

Gospodine Isuse, pomozi mi vjerovati da je priznanje svoje nedostojnosti put u Tvoje srce, a ne prepreka koja me drži podalje od Tebe.

Psalam

Razmišljajući o našoj potrebi pokajanja i Božjoj spremnosti da nam oprosti i obnovi, kao što nas naša čitanja potaknu, poželimo s psalmistom izjaviti: “Gospodin je blag i milosrdan.” Onima koji su voljni priznati svoj grijeh obećan je “oprost za sva vaša bezakonja” i “ozdravljenje za sve vaše bolesti”. Jednostavan strah od Gospodina (tj. poniznost koja Ga stavlja na prvo mjesto u našim životima) donosi veliku nagradu: “Jer kao što su nebesa visoko nad zemljom, tako je njegova dobrota prema onima koji ga se boje.” Zbog ovog obećanja, od nas je samo jedan primjeren odgovor: „Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja; i cijelo moje biće, blagoslovi Njegovo sveto Ime.” (Pročitati Ps 103,1-4, 6-8, 11)

Drugo čitanje

Sveti Pavao, u pismu novim kršćanima u Korintu, podsjeća ih da iako je narod Izraela u vrijeme Izlaska imao natprirodno oslobođenje od ropstva (baš kao što kršćani imaju natprirodno oslobođenje od grijeha i smrti), mnogi (stvarno , “većina”) od njih nije živjela dostojno svog poziva i bili su “pobijeni u pustinji”.

Gospodine Isuse, znam da je korizma vrijeme da provjerim mislim li da sam “siguran”. Pomozi mi da vidim istinu.

Sveti Pavao inzistira da su se “te stvari dogodile kao primjer za nas”. Ovo je otrježnjujuće. Samo zato što smo kršteni i jedemo nadnaravnu hranu Euharistije ne znači da ćemo automatski odabrati živjeti svoj život s Bogom. Budući da je tako, trebali bismo biti vrlo zahvalni za vrijeme korizme. Možemo ozbiljno shvatiti Isusov poziv na pokajanje, Mojsijev primjer poniznosti u uvjerenju o grijehu i opomenu svetog Pavla: “Stoga, tko god misli da je siguran, neka pazi da ne padne.” (Pročitati 1 Kor 10,1-6, 10-12)