Pater William A. “Bill” Barry je isusovac, duhovnik, psiholog i autor iz Massachusettsa u Americi. Ušao je u Družbu Isusovu 1950., studirao filozofiju u Njemačkoj od 1953. do 1956., a teologiju na Weston Collegeu od 1959. do 1963. godine. Zaređen je za svećenika 1962., a doktorirao kliničku psihologiju na sveučilištu Michigan 1968. godine.

Pater Barry je predavao psihologiju na Weston školi teologije na Cambridgeu, Mass., upravljao je Centrom za vjerski razvoj, bio rektor isusovačke zajednice na Boston Collegeu. Služio je kao magistar novaka i ravnatelj formacije za isusovačke bogoslove (vicesuperior). Od 1991. do 1997. bio je provincijal isusovaca u Novoj Engleskoj. Nakon toga radio je kao voditelj treće probacije.

Pater Barry trenutno vodi vježbe u Campion centru u Westonu, Massachusetts. Kao priznati duhovnik izdao je 15 knjiga koje su znatno obogatile ignacijevsku duhovnost: “Praksa duhovnog vodstva”, “Pronalaženje Boga u svim stvarima”, “Duhovno vodstvo i susret s Bogom” i druge. Portal ignacije.hr donosi razgovor isusovca Seana Salaia, SJ s patrom Barryjem o ignacijevskoj praksi duhovnog vodstva.

Što je duhovno vodstvo i zašto ga katolici traže?

Mislim da je najbolji odgovor onaj koji smo Bill Connolly i ja opisali u “Praksi duhovnog vodstva”: Mi definiramo kršćansko duhovno vodstvo kao pomoć koju jedan vjernik pruža drugome, a koja omogućuje potonjem da obrati pozornost na Božju komunikaciju s njim ili njom, da odgovori Bogu koji mu se obraća, da raste u prisnosti s tim Bogom i živi posljedice toga odnosa.

Žarište ovog tipa duhovnog vodstva je u iskustvu, a ne idejama, a posebno u vjerskoj dimenziji iskustva; drugim riječima – toj dimenziji bilo kojeg iskustva koje priziva prisutnost tajanstvenog Drugog kojega zovemo Bogom. Štoviše, na to iskustvo se gleda, ne kao na izolirani događaj, već na izraz trajnog osobnog odnosa koji je Bog ustanovio sa svakim od nas.

“To je pomoć u vlastitu odnosu s Bogom, odnosu koji je započet od Boga još od trenutka kad nas je stvorio. I ljudi ga traže, jer oni žele pomoć u razvijanju tog odnosa.“ Usput, i katolici i protestanti i, oni koje bismo mogli nazvati tragačima, zainteresirani su idejom razgovora s nekim tko obećava da će slušati i pokušati im pomoći u njihovom odnosu s Bogom.

Kako biste opisali svoje metode za duhovno vodstvo?

Spomenuta knjiga u zadnjem pitanju daje vrlo dug odgovor na to pitanje. Kratak odgovor: Onima koji mi dolaze zbog duhovnog vodstva, kako im želim pomoći u njihovom odnosu s Bogom i, kao rezultat toga, zamolim ih da obrate pažnju na ona razdoblja kada su u kontaktu s Bogom, ili pokušavaju biti, i da mi kažu što se događa u tim razdobljima.

Ne želim se fokusirati na probleme, već na njihovo iskustvo želje da budu u kontaktu s Bogom ili kad jesu u kontaktu s Bogom. Također se fokusiram na njihove želje u odnosu prema Bogu. Nakon što se naviknu paziti na svoje iskustvo i govoriti o njemu, onda im pomognem razlučiti (shvatiti) što je od Boga u njihovom iskustvu, a što nije od Boga. Imam običaj susresti se s ljudima jednom mjesečno.

Kao isusovac, što je izrazito “ignacijevsko” u vašem pristupu pristupu duhovnog vodstva?

Pretpostavljam da je žarište na odnosu s Bogom i na iskustvu tog odnosa naročito ignacijevsko, ali to ne mora biti isključivo karakteristično za ignacijevsku duhovnost. U Duhovnim vježbama Ignacije pretpostavlja da je Bog zainteresiran za susret s nama i da Ga se može susresti. Čini se da želi da voditelj vježbi obrati pažnju na iskustvo onoga koji prolazi kroz vježbe i da pomogne osobi raspoznati Ga. Osim toga, Ignacije pretpostavlja da se odnos razvija tijekom vremena.

Kako je duhovno vodstvo drukčije od pastoralnog savjetovanja ili psihoterapije?

Prošao sam obuku za kliničkog psihologa, ali s vremenom sam se opredijelio isključivo za duhovno vodstvo i duhovne vježbe. Vidim razliku u tome na što smo u susretu usmjereni. Savjetovanje i psihoterapija usmjeravaju nas na teškoće koje ljudi imaju u svom osobnom i profesionalnom životu, a rezultat su obrazaca ponašanja koji su se razvili tijekom vremena, ali koji im nisu od pomoći danas.

Duhovno vodstvo usmjerava nas na ono što se događa kada se osoba brine o svom odnosu s Bogom. Obje vrste pomoći (barem s onim oblicima savjetovanja i psihoterapije nazvanima “govorne terapije”) oslanjaju se na želju osobe koja dolazi na susret zbog pomoći. Nešto u “klijentu” želi životnu promjenu. Mislim da je možda Duh Sveti izvor te želje u oba slučaja, bez obzira je li osoba toga svjesna ili ne.

Koje su neke od milosti koje ste doživjeli u svojoj službi duhovnog voditelja?

Već sam aludirao na primljene milosti u prethodnom odgovoru. Velika je milost biti u mogućnosti sudjelovati u razgovorima o iskustvu Boga. Bog je tako čudesan, tako kreativan i tako željan našeg prijateljstva. Kako sam u ovome poslu već godinama, čini mi se da je moj glavni zadatak oslanjati se na Božju ljubav i želju za dubljim odnosom.

Ne moram riješiti probleme i doći do rješenja za sve probleme; sve što moram činiti jest nastaviti ukazivati, onima koje susrećem, na povratak u odnos s Bogom. Došao sam do zaključka da nam je Bog obećao samo da će biti s nama; Bog ne obećava uspjeh, zdravlje, dug život; ali je obećao da će biti s nama u svemu gdje nas život baci.

Zbog takve vjernosti tijekom stoljeća dolaze mi suze na oči. Također sam, kroz iskustvo, naučio vjerovati mudrosti Ignacija u Duhovnim vježbama, pogotovo njegovim pravilima za razlikovanje duhova. Koliki je poklon dao Crkvi u toj knjizi! Također, bio sam povlašten dijeliti velike radosti i velike tuge s mnogo ljudi kako su prilazili sve bliže i bliže Bogu.

Imam milost da mogu nastaviti ovaj posao čak i u mojim osamdesetima, i koliko god je potrebno da moje sposobnosti nastave susretljivo funkcionirati za druge. Osjećam se kao da je moj rad molitva, a to je zaista velika milost. Konačno, budući da je Bog Bog, neprestano sam iznenađen radošću.

Koji je vaš savjet za nekoga tko želi pokušati duhovno vodstvo po prvi put?

Prvo bih saznao zašto razmišljaju o pokušaju duhovnog vodstva da bih dobio neke ideje o njihovoj motivaciji. Ako bih osjetio da razlog ima veze sa željom da se razvije dublji odnos s Bogom, tada bi im dao imena nekih mogućih duhovnih voditelja. Rekao bi im da najprije pokušaju s nekim naći se na nekoliko razgovora i da se onda zapitaju kako se osjećaju i dobivaju li ili ne pomoć u svojem odnosu s Bogom. “To nije brak”, rekao bih.”Ustraj jedino ukoliko ti pomaže”.

Također bih govorio u razgovorima o duhovnom vodstvu: “Ako ste našli duhovnika koji vam želi pomoći, bježite! Sko ste našli onoga kojega zanima vaše iskustvo Boga, vjerojatno ste u dobrim rukama”. Drugim riječima, mislim da će ljudi, koji se zbilja zanimaju za Boga, bolje slušati tuđe iskustvo i time biti bolji duhovni voditelji.

Kakvo su tipično okruženje i format za duhovno vodstvo danas?

Tipično okruženje je nekakav poslovni prostor ili prostorija koja je privatna, ali opet i javna, barem u smislu da bi drugi mogli vidjeti u nju. Potonje upozorenje je uvedeno nakon krize zlostavljanja (u Americi). Format je neformalan. Neki duhovnici koriste svijeću ili neki drugi simbol; neki počinju svaki susret molitvom.

Nakon uobičajenog pozdrava zbog kojih se ljudi osjećaju kao kod kuće, obično pitam kako stvari napreduju. Budući da sam postavio žarište na odnos s Bogom, to je obično gdje počinjemo, i to s onim što se događalo u toj vezi od zadnjeg puta kad smo se sreli. Mi razgovaramo o iskustvima sudionika.

Pitam pitanja koja olakšavaju razmišljanje o tim iskustvima i o onome što je od Boga u njima. Kako razgovor ide kraju, govorimo o idućim koracima koje će osoba poduzeti u odnosu s Bogom. Obično imam jedan sat za svaki sastanak, ali većina njih ne traju sat vremena. Kada je sudionik uvjeren da on ili ona znaju kamo dalje, završimo.

Koja je svrha ili cilj duhovnog vodstva?

Mislim da sam odgovorio na to pitanje kad sam odgovorio na prvo. Vjerujem da je svrha pomoći drugima da razviju dublji odnos s Bogom. Budući da se taj odnos može razvijati sve dublje do kraja života, ne vidim ni jedan razlog da se ne viđa duhovnog voditelja sve do tada. Svatko od nas može prestati pratiti odnos s Bogom u bilo kojem razdoblju našega života.

Cijeli intervju pročitajte na portalu ignacije.hr.