Srce se često spominje u Bibliji, posebno u Novom zavjetu, gdje Isus često koristi pojam za objašnjenje duhovnih istina, donosi Aleteia.

Blagoslovljeni su koji su čista srca! Oni će Boga gledati. (Mt 5, 8)

Jer gdje je blago tvoje, ondje je i srce tvoje. (Mt 6, 21)

Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom pameti svojom i svom snagom svojom! (Mk 12, 30)

U kršćanstvu srce simbolizira jezgru našeg bića, iz kojeg potječu molitva i moralni postupci. To čak objašnjava riječ “jezgra”, koja je izvedena od latinske riječi cor, što znači “srce”.

“Odakle dolazi čovjekova molitva? Koji god bio jezik kojim molimo (geste i riječi), sav čovjek moli. No, da bi označila mjesto iz kojeg molitva izvire, Sveto pismo ponekad govori o duši ili duhu, najčešće o srcu (više od tisuću puta). Srce je ono koje moli. Ako je ono daleko od Boga, molitveni je izraz isprazan.

“Srce je boravište gdje jesam, gdje stanujem (prema semitskom ili biblijskom izrazu: kamo silazim). Ono je naše skriveno središte, nedokučivo za naš razum i za razum drugih; samo Duh Božji može ga proniknuti i spoznati. Ono je mjesto odluke, u dubini naših duševnih težnji; mjesto istine, u kojemu izabiremo život ili smrt; mjesto susreta – jer smo na sliku Božju, stoga živimo u odnosu: srce je mjesto saveza.” (KKC 2562-2563)

Osim što je srce jezgre molitve, ishodište je i moralnih odluka.

“Srce je središte moralne ličnosti: ‘Iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke’ (Mt 15, 19). Borba protiv tjelesne požude prolazi kroz čišćenje srca i vježbanje umjerenosti: ‘Drži se u jednostavnosti i budi nevin i bit ćeš poput male djece koja ne poznaju razaralačko zlo što razara život ljudi.'” (KKC 2517)

Ako želimo napredovati u duhovnom životu, moramo gledati u svoje srce i pustiti Boga da ga preobrazi, pretvarajući tako našu molitvu i moralne odluke.