Osnutak kartuzijanskog reda

Začetnik kartuzijanskoga života jest sv. Bruno, rođen oko 1030. godine u Koelnu, podsjeća monfortanac p. Miljenko Sušac u knjižici objavljenoj 2007. godine. Već u ranoj mladosti Bruno je otišao u Reims, grad glasovit zbog svoje visoke škole, u koju su dolazili studenti iz čitave zapadne Europe. Tu je Bruno odlično svršio bogoslovske studije te naskoro i sam postao profesorom i kanonikom. Nakon smrti blagoga reimskog biskupa Gervaisa, kupnjom crkvenih časti došao je na taj položaj nevrijedni biskup Manasija.

Prilike u biskupiji potpuno su se tada promijenile – među ovce nije došao pastir, nego je provalio vuk. Manasija, koji je u Bruni naslućivao svoga protivnika, pokušao je učenog i svetog muža pridobiti za sebe te ga je imenovao svojim kancelarom. Ali se Bruno nije dao potkupiti. Prozreo je lažnoga sljeparskog biskupa i navijestio mu odlučnu borbu, u kojoj je morao mnogo pretrpjeti, no konačno je ipak potpuno pobijedio. Manasija se morao povući, a na njegovo mjesto imao je doći Bruno.

Ali svetac je imao pred sobom drukčiji ideal: ostaviti sve i u potpunoj samoći služiti jedino Bogu.

Chartreuse kao mjesto rođenja kartuzije

To Bruno i učini te oko godine 1082. razdijeli svoje imanje siromasima i ode s još dvojicom prijatelja za Božjim pozivom. Najprije pokuša živjeti pustinjački nedaleko benediktinske opatije Molesmes. No Bruno naskoro uvidje da tamo neće moći ostvariti svog pustinjačkog ideala. Odijeli se, dakle, od drugova i ode prema Grenobleu, gdje se nadao da će mu ondašnji sveti biskup Hugo pomoći naći prikladno mjesto. Usput mu se pridruži još šest novih drugova.

Kartuzijanci u Velikoj Kartuziji / Facebook

Kad jednoga jutra osvanuše pred biskupom te mu izraziše svoju želju, taj ih odmah shvati: one je noći, naime, u snu vidio mjesto, do kojeg mu je put pokazivalo sedam zvijezda, i gdje je sam Bog sebi gradio stan. Hugo je u želji svojih posjetilaca uvidio prst Božji. Odveo ih je u dofinejska brda, gdje je u mjestu Chartreuse, na 1200 metara nadmorske visine upoznao mjesto koje je gledao u snu. Bilo je to oko blagdana sv. Ivana Krstitelja, uzora pustinjaka, negdje oko 1084. Pustinjaci naskoro sagradiše Majci Božjoj posvećenu crkvicu, oko nje pak pustinjačke kućice – ćelije, povezane međusobno zajedničkim hodnikom.

Pobjeda u kušnji

Daleko od svijeta i njegove buke, posvetiše se ovdje, u potpunoj samoći, svim srcem kontemplativnom promatranju. Umjereni Bruno bio je i u tome svima uzor, i njegov je život bio nepisano Pravilo prvih kartuzijanaca. Nakon otprilike šest godina pošalje Bog prvu tešku kušnju mladoj redovničkoj obitelji. Papa Urban II. pozva Bruna u Rim, jer ga htjede imati za svoga savjetnika. S bolju u srcu Bruno se pokori, premda uvidje kako je njegovo životno djelo na kocki. Njegova, naime, subraća nisu se usudila živjeti bez njega, koji im bijaše i otac i majka.

Ali Gospodin, koji nas nikad ne kuša iznad naših sila i koji se u velikodušnosti ne da nadmašiti, ne htjede da već u počecima propadne red koji će biti suvremen u svako doba, kao što će u sve dane biti suvremena molitva i žrtva kojoj se taj red posvećuje u samoći.

Papa upozna kako će imati od pustinjaka više koristi u njegovoj samoći nego na svom dvoru. Dopusti Bruni da ode opet onamo, kamo ga vuklo srce – u samoću. Nije mu, doduše, dopustio povratak u Chartreuse, ali mu je dopušteno s učenicima, koje je počeo okupljati i u Italiji, nastaniti u samoći Santa Marija della Torre u Kalabriji, gdje je svetački umro 6. listopada 1101. godine.

Osnivanje samostana

Brunina žrtva zadobila je kod Boga milost i za njegove drugove, koji nakon njegovog odlaska ostaviše Chartreuse. Bog im je posvuda raspršenima dao milost prave spoznaje i velikodušnosti. Još za vremena Brunina boravka u Rimu vratili su se, i pod vodstvom Brunina nasljednika Landuina, nastavili život, kako ih je naučio Bruno. Žrtva oca kartuzijanaca, koji je u bezuvjetnoj poslušnosti Kristovu namjesniku žrtvovao ono što mu je bilo najdraže, zazivala je na njegove sinove uvijek nove milosti. Iz malog zrna, zasađenog zaštitom Majke Božje visoko u dofinejskim brdima, naraste i raširi se po svoj Europi golemo stablo kartuzijanskog reda, koji je nekoć brojio više od 200 samostana te ga više nikada nije nestalo, unatoč svim olujama, koje su kroz stoljeća prohujale preko njega.

Kartuzija Pleterje / Foto: Kartuzija Pleterje

Premda naše doba nije sklono kontemplativnom životu, ima ipak i u njemu – možda više nego što bismo očekivali – odvažnih mladića i djevojaka (jer kartuzijanski red ima i svoju žensku granu), koji odluče nasljedovati onaj dio Kristova života kome je Gospodin posvetio najveći dio svog bivanja na svijetu: trideset godina skrivena života u Nazaretu.

Cilj i smisao kartuzijanskog života

Premda sv. Bruno sam nije napisao pravila kartuzijanskog reda – to je učini njegov tek peti nasljednik, prior Velike Kartuzije Guigo – ipak se u kartuzijanskim pravilima još danas osjeća umjerenost osnivača kartuzijanskog života. Kad je polagao temelje svojoj redovničkoj zamisli, htio je izbjeći hridine kako eremitsko – pustinjačkog, tako i zajedničkog samostanskog – cenobitskog života. U kartuziji se, doduše, naglašuje najviše samoća i šutnja, ali sv. Bruno nije htio kod toga prenapeti luk.

Kartuzijanska samoća mudro je povezana sa zajedničkim duhovnim djelima, zajedničkim odmorima u nedjelje i blagdane, te tjednom duljom šetnjom. Svrha otaca i braće jest zajednička: što tješnje sjedinjenje s Bogom u ljubavi i kontemplacija. Svi propisi kartuzijanskih pravila, sav način kartuzijanskog života upravljen je prema toj svrsi, premda nije nužno, da oni koji ga održavaju, doista postignu kontemplaciju.

Kontemplacija je dar koji Božja Providnost daje kako i kome hoće.

Zato dobar kartuzijanac može biti i onaj koji nema kontemplacije, ali sa svoje strane čestito uznastoji živjeti u duhu kartuzijanskih pravila.

A to je duh pokore i molitve, dvaju elemenata, koji danas u kršćanskom životu nažalost gube na važnosti. Kartuzijanci nastoje i u promijenjenom svijetu ostati vjerni kršćanstvu koje, usprkos svim pokretima, jest i ostaje vjera križa.

Oznake istinskog kartuzijanca

Pravi kartuzijanac može biti samo čovjek žive vjere, iz koje mora crpsti hranu sav njegov duhovni život. Vjera mora upravljati sve njegovo djelovanje do časa, kad će zamijeniti gledanje iz vjere gledanjem oči u oči. U otajstvenom tijelu Kristovu – Crkvi – mora posrednik milosti biti duboko ponizan čovjek, koji mora, i pošto je sve učinio, biti svjestan, da je samo “nevrijedni sluga” (Lk 17, 10).

Kartuzijanac u svojoj samoći nikada ne može vidjeti uspjeh svoga rada, i tako je očuvan od ne baš rijetkih taštih misli, kojima čovjek sebi pripisuje ono što je bilo jedino dar Onoga od koga dolazi svako dobro.

Ne vidi, premda zna, da se i u nadnaravnom redu ništa ne gubi: nijedan zaziv, nijedna, ma bilo kako beznačajna žrtva, koju učinismo iz ljubavi prema Bogu. Jednom, u vječnosti kojoj se približavamo svakim kucanjem srca, svakim dahom svi, svi bez iznimke, vidjet ćemo, kome dugujemo ovo ili ono što sada ne razumijemo. Možda staroj ženi, koju su svi zapustili, a koja moli krunicu na svom krevetu u potkrovlju. Možda priprostim kartuzijanskim redovnicima, koji su se iz noći u noć okupljali oko Isusa u svetohraništu te s Njime i po Njemu zazivali Oca na nebesima, neka oprosti i pomogne, neka bude milostiv i neka usliši.

Apostolat kartuzijanaca je širok i sveobuhvatan

Kartuzijanci mole za Crkvu i svećenike, posebice za njihove najdraže, za dobročinitelje i za one koji ih progone, za one koji lutaju daleko od kuće Očeve te za ponižene i povrijeđene, za sve koji nemaju kruha, za bolesne i za one koji pristupe pred Božji sud, kome nitko ne može izbjeći, za one koji imaju vlast, kako bi shvatili da je imaju odozgo za upravljanje prema Božjim zakonima. I još za braću i sestre, a svi smo braća i sestre, koji već pođoše iz ovog života, neka im se Onaj, koji im se jedini može smilovati, doista smiluje te im udijeli vječni mir. Za njih u kartuziji mnogo mole. Čudnovata je tajna života, ta vječna borba između dobra i zla.

Zato su kartuzijanci u našem životu potrebni – možda više nego ikad – jer danas svijet malo moli. A kartuzijanci mole mnogo i provode pokornički život.

Ali zar nije takav život za današnjega čovjeka odviše tvrd? Samoća nikada nije bila za većinu ljudi. U kartuziji je, doduše, sve isprepleteno zajedničkim životom, ali i taj ni izdaleka ne bi odgovarao većini. No ljudi srednje jakog zdravlja, priproste duše i ujedno ljudi žive vjere, kad bi ih Bog pozvao osjetili bi, bez sumnje, da su kod kuće.

Brunin duh umjerenosti još i danas prožima kartuzijanska pravila koja ne traže od čovjeka ništa pretjerano – čak to i strogo zabranjuju – i pomažu onima koji ih vjerno provode, prije svega, postići mir srca, mir kakav svijet ne poznaje i ne može dati. Dokaz za umjerenost kartuzijanskog života jest i činjenica da kartuzijanci dostižu razmjerno visoku starost te osamdesetogodišnjaci među njima nisu nikakva rijetkost.