Svećenik Krešimir Josip Bahmec, inače karmelićanin, na društvenim se mrežama osvrnuo na ubojstvo talijanskog svećenika, oca Roberta Malgesinija. Pita se je li ubojstvo svećenika najgore što se može dogoditi. Njegovo promišljanje prenosimo u cijelosti.
Je li ubojstvo svećenika najgore što se može dogoditi?
Ili je gore ubijati svećenika lažima, ogovaranjem, klevetom, zavođenjem, lažnim prijavljivanjem?
Što netko ima protiv svećenika kada ga želi ubiti? Da li kriv Bog, ili Crkva, možda sam svećenik? Ili svi zajedno i cijeli svijet?
Nije li gore ubiti neobraćena čovjeka, notornog grešnika, sterilna za ljubav, smrvljenih emocija kojeg nitko nije zagrlio niti poljubio kada je bio dijete? Nije li gore ubiti neispovjeđena čovjeka u smrtnom grijehu koji je ljubav odgađao za vrijeme koje mu je isteklo? Nije li gore ubiti nerođenu dušu ili odgojiti čovjeka za mržnju i tako ga ubiti dok je još živ? Nije li gore pristati na nepravdu u svijetu i tako umirati polako i bolno? Nije li gore biti neosjetljiv na siromaha, ma makar bio sam kriv za to i pustiti ga da umre u mukama okrećući glavu?
Svećenik se svaki dan priprema za smrt. Je li uopće moguće ubiti svećenika?
Ne ubijamo li tada sebe, svoj svijet, priliku da Bog spasi mene i bližnjeg? Nije li gore ubijati čovjeka nepravdom, ignoriranjem, oduzimanjem prava na oprost i ljubav? Ili je još gore uskratiti ljubav?
Da li je moguće da je sve to gore od ubojstva svećenika?
Svećenik se svaki dan priprema za smrt. Prinosi vječnu žrtvu i po njegovim rukama dolazi muka, žrtva koja je pobijedila smrt. Da li je uopće moguće ubiti svećenika? Zar on nije znak pobjede nad smrti, zar nam ne pokazuje svaki dan da smrt nije kraj već početak koji nema kraj?
Ubio ga je čovjek kojeg je hranio.
Don Roberta je ubio čovjek kojeg je hranio. Zar nismo mi isto učinili Bogu? Svakim grijehom
Don Roberto je bio svećenik koji je previše sličio Kristu da bi ostao ovdje. Njegova crkva je bila uvijek otvorena. Stalno je primao migrante i beskućnike. Nije se bojao nikoga. Ubio ga je čovjek kojeg je hranio.
Zar nismo mi isto učinili Bogu? Svakim grijehom. Don Roberto je misu, koju je svaki dan slavio, prelio u svoje srce toliko da je završio kao Onaj koga je slavio. I siguran sam da je oprostio ubojici i prije nego je izdahnuo. Uvjeren sam da će se ubojica obratiti. Migrantska zajednica je iskreno potresena. Dobila je svjedoka da je Bog živ i zagovornika na nebu čija smrt će učiniti puno više nego njegov život.
Svećenik se treba poistovjetiti sa Isusom. Pripremati se na smrt. Ići sa Isusom do kraja. Moliti unaprijed za sve koji će ga progoniti, čak i za svoga ubojicu.
Brate moga posljednjeg časa, ako dođeš jednog dana, čekati ću te budan. Neću spavati nego bdjeti za tebe. Neću te uvjeravati niti se protiviti. Znat ću da dolaziš. Ipak, moliti ću te samo jedno.
Dopusti mi da te zagrlim i poljubim. Da ti kažem da te najprije voli Bog koji je umro jednako za nas obojicu. I da ti se ispričam u ime svih onih koji su ti uskratili zagrljaj, poljubac, ljubav kada si bio najmanji i najranjiviji. Ispričati ću ti se i u ime Boga što ti nije poslao nekoga na vrijeme, iako znam da Bog ne kasni nikada. Ispričat ću ti se u ime Crkve i u svoje ime što nismo bili sveti.
Ako ipak, slabosti moje poradi, zaniječem Krista i u strahu za ovaj bijedan propadljivi život pristanem na grijeh ili te ne daj Bože prokunem, zaprijetim ti Bogom i ognjem paklenim, tada ću te moliti da ti moliš za mene da kada mi već tijelo propada, barem mi duša ne propadne. Molit ću te za malo milosti koje će tada spasiti jednako mene i tebe. Bog nas sigurno neće ostaviti makar nam u tom trenutku obojici vjera posve iščezne. Ne brini, Bog će već nešto smisliti. Njegovo je milosrđe uvijek veće.