U kršćanskoj tradiciji korizma je vrijeme odricanja. Nažalost, naglasak je previše stavljen na ono vanjsko, osjetilno odricanje, a malo na promjenu iznutra koja bi usmjeravala k moralnom ponašanju…

Je li doista vanjsko odricanje, ako se korizmu promatra u duhu evanđeoske poruke, važnije od rada na promijeni iznutra? Odgovor daje sam Isus kad kaže da ne dolazi grijeh od onoga što ulazi kroz usta nego od onoga što izlazi iz nutrine čovjeka.

Opterećeni mnogim željama

Upravo ta misao, kao i mnoge druge Isusove primjedbe, ukazuje na važnost odricanja od onoga što je često plod ljudskog pohlepnog srca. Za mnoge kulture i religije srce je izvor ljubavi. Nažalost, srce može biti i izvor zla, ukoliko je tako usmjereno da vidi samo sebe. Dovoljan razlog za čovjeka da od vremena do vremena zaviri u sebe – u svoje srce, da preispita da li mu je srce obuzeto željom za vlašću, i to bez obzira kakve će posljedice zbog toga snositi drugi.

Malo je svjetskih umova čije razmišljanje o nužnosti moralnog djelovanja sliči evanđeoskoj poruci o obavezi čovjeka da se s ljubavlju odnosi prema drugom čovjeku poput onoga filozofa Immanuela Kanta. Budući da svijet ove godine slavi 300. godišnjicu rođenja Kanta, dobro je u ovo korizmeno vrijeme osvrnuti se na njegovo razmišljanje o čovjeku, njegovoj slobodnoj volji i moralnom djelovanju.

Ljudsko stvorenje zna, uvjerava Kant, što je dobro a što loše.

Ljudsko stvorenje zna, uvjerava Kant, što je dobro a što loše. U  njega je usađen moralni zakon. Nažalost, to znanje ljudskog srca i razuma o nužnosti moralnog djelovanja ne dolazi uvijek do izražaja, jer je pojedinac opterećen mnogim željama koje nisu u skladu s čestitim životom. U tom duhu filozof nudi orijentacijsku misao za ljudski život, koja se nalazi u njegovom poznatom „kategoričkom imperativu“. Taj imperativ, koji je duboko usađen u ljudsko srce i razum, poručuje svakom pojedincu da se u životu treba uvijek tako ponašati da njegovo djelovanje ne naškodi drugim ljudima, da postane opće prihvatljivim za sve. Zar ne kaže i Isus da čovjek ne treba činiti drugom ono što ne bi želio da drugi čini njemu?

Upravo bi to trebao biti razlog za svakog vjernika da se u korizmi posveti više preispitivanju vlastitog djelovanja u odnosu na druge ljude, a manje vanjskim formalnostima.

Sklonost moralnom djelovanju

Ne bi bilo loše u ovom korizmenom vremenu podsjetiti na još jednu veliku misao slavnoga filozofa, koja može biti poticaj za razmišljanje u korizmi: „Dvije stvari ispunjaju uvijek iznova moje srce, i to sa sve jačim oduševljenjem i strahopoštovanjem: zvjezdano nebo iznad mene i moralni zakon u meni.“

Dvije stvari ispunjaju uvijek iznova moje srce, i to sa sve jačim oduševljenjem i strahopoštovanjem: zvjezdano nebo iznad mene i moralni zakon u meni.

Kant je oduševljen spoznajom da svaki čovjek nosi u svojim genima sklonost moralnom djelovanju. Pitanje je samo hoće li to doći do izražaja u njegovom životu, ili će njime ovladati druge sklonosti. A tu je i zvjezdano nebo koje govori o tome koliko je čovjek malen u njemu. Naša zemlja je manja od zrna pijeska u usporedbi s beskonačnim svemirom, pa i usporedbi sa svakom zvijezdom koju vidimo na nebu.

Što reći tek o tome koliko je čovjek, vanjski gledano, sićušan u usporedbi s onim što vidi na nebu. Pa ipak, za Kanta je čovjek, kao i za Isusa, silno velik. Naravno, pod uvjetom da se u slobodi ponaša prema moralnim principima koje je Bog usadio u njega. Čovjek je doista velik,  jer je jedino živo stvorenje u čitavom nepreglednom svemiru – drugoga znanost još uvijek nije pronašla – koje je svjesno postojanja i da se nalazi u tom bezgraničnom svemiru; jedino koje je sposobno promatrati zvijezde na nebu i razmišljati o tomu što je dobro, a što zlo. I o tome se isplati razmišljati u ovom korizmenom vremenu. Istina, to ne znači da se treba odreći tradicije. Pa ipak, jako je važno iskoristiti korizmu i kao vrijeme promišljanja o sebi, životu i vlastitom odnosu prema drugim ljudima.

Naime, odnos prema drugim ljudima određuje i naš odnos prema Bogu.

Naime, odnos prema drugim ljudima određuje i naš odnos prema Bogu. Uspije li ljudsko stvorenje istinski zaviriti u sebe, otkriti u sebi genetski usađeni moralni zakon, odustat će od mnogih stvari koje vode u mržnju, nasilje, ratove i razaranja. Ako se to dogodi jednog dana, učinit će ljudsko stvorenje novi iskorak u životu. Otvorit će mu se put za povratak u onaj prostor koji biblijska priča metaforično naziva rajem.

Izvor: Nedjelja.ba