„Gunđanje nije plod Duha (Galaćanima 5,22-23), te zapravo narušava mir, radost i strpljenje koje dolazi od Duha, prenosi Gotquestions.org. 

Za kršćane, gunđanje je destruktivno te oslabljuje osobu i služi kako bi nam otežalo svjedočenje u ovome svijetu. Tko bi, na primjer, htio pristupiti religiji čiji su zagovornici nezadovoljni životom i neprestano gunđaju i žale se?

Prva osoba koja se žalila bio je Adam, koji se, nakon što su on i Eva počinili grijeh, požalio Bogu: „Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo“ (Postanak 3,12). Adamov sin, Kain, se isto tako žalio, iako se nije žalio na glas nego u sebi (Postanak 4,6). Ujedno znamo da se i Mojsije žalio, kada je upoznao Boga u obliku plamtećeg grma (Izlazak 3-4). Osim toga, Mojsije je mnogo puta vapio Gospodinu kako bi On Izraelce oslobodio od neprestanog gunđanja i idolopoklonstva (Izlazak 17,4; 32,31-32). Poznate su nam i žalbe koje je David ponudio Gospodinu u Psalmima (Psalmi 2,1; 12,1-2; 22,1) i za žalbe proroka u vezi idolopoklonstva Židova. No, Knjiga o Jobu primjer je mnogih načina upućivanja žalbi Bogu, ali Job nije zgriješio (Job 1,22; 2,10). To ne znači da ostali gore spomenuti ljudi nikada nisu zgriješili u izražavanju svojih žalbi Bogu, ali je Job bio čovjek koji je uspio posvetiti svoje žalbe, a to je zahtijevalo poniznost.

Konačno, iako nije loše požaliti se Bogu, loše je žaliti se su vezi Boga. Oni koji su to učinili osjetili su Božju srdžbu, kao u slučaju Mojsijeve sestre Mirijam (Brojevi 12). Napominjem i da su oni govorili protiv Božjeg službenika te su na taj način govorili i protiv samog Boga. Ako se moramo požaliti, žalimo se Njemu zbog naše grešnosti kako bi nam mogao oprostiti i očistiti nas (1 Ivan 1,9) i kako bi nam dao novo srce, ono koje se raduje umjesto da se žali.

Dobar primjer može nam biti sveti Filip Neri – apostol Rima i radosni zaštitnik mladih. Prijatelji su ga zbog vesele naravi i dobrodušnosti zvali “Dobri”. Bio je duhovit, pun razumijevanja za sve. Ali, nije oduvijek bilo tako. Kršćani, nažalost, nisu uvijek poznati po svojoj radosti. Radost i humor bili su ključna stvar u životima mnogih svetaca koji su poučavali druge da ostanu radosni, čak i usred poteškoća. Upoznajte nekoliko svetaca koji su ovu radost izražavali svojim životima, piše Philip Kosloski na Aleteia.

Ivan Bosco i njegovo „Društvo veselja”

Sv. Ivan Bosco naširoko je poznat po svom radosnom stavu, nečemu što je bilo dio njegove osobnosti kada je bio dječak. Vrlo rano u svom životu započeo je nešto što je nazvao Društvo veselja. Henri Gheon objašnjava u svojoj knjizi The Secret of Saint John Bosco kako su se članovi „susretali navečer u domu nekoga od njih kako bi čitali, molili, učili, primali savjete ili opomene jedni od drugih… Nakon što su njihove dužnosti završile, izlazili su na ulice, pjevali, smijali se, posjećivali kapelice pored puta, brali borovnice i šumske jagode u šumi.”

Bosco je volio biti akrobat i pripremati zabave kako bi oduševljavao svoje prijatelje. Ovaj radostan stav nastavljen je i u njegovoj odrasloj dobi te je poslije u svom pismu napisao: „Ja sam čovjek koji voli radost i koji jednako želi vidjeti sretnima i tebe i sve druge. Ako budeš činio kako ti kažem, bit ćeš sretan i zadovoljan u svom srcu.“ Boscov ključ radosti bilo je življenje za Boga što donosi trajnu radost.

Radost sv. Dominika Savija

Sv. Dominik Savio bio je učenik sv. Ivana Bosca te je prihvatio vrlo sličan radostan stav. Jednom je rekao svome prijatelju: „Trebaš znati kako mi ovdje držimo da je svetost u tome da uvijek budemo veseli. Samo pokušavamo izbjeći grijeh, velikog neprijatelja koji nas zarobljava i oduzima milost Božju i mir srca te se trudimo točno ispunjavati svoje dužnosti.”

Također je pokušavao razveseliti svoje prijatelje kad god bi izgledali tmurni te je bio poznat po sposobnosti radosnog pričanja priča.

Drugi dječaci znali su Savija po njegovom radosnom stavu, čak i usred poteškoća.

Osmijeh sv. Thomasa Morea

Sv. Thomas More imao je radostan pristup životu, čak i kad su ga proganjali svi oko njega. Njegov jedinstven pristup životu nazire se u molitvi koju je sastavio pod nazivom Molitva za dobar humor koju donosimo u nastavku:

Daruj mi dobru probavu, Gospodine, pa i nešto za probavu.
Daruj mi tjelesno zdravlje, zajedno s potrebnim smislom da ga što bolje sačuvam.
Daruj mi svetu dušu, Gospodine, koja u oku zadržava ono što je dobro i čisto, kako se na pogled grijeha ne bi prestrašila, nego našla sredstvo da stvari opet popravi.
Daruj mi dušu kojoj je dosada tuđa, koja ne pozna mrmljanja, ni uzdisanja, ni tužbe, i ne dopušta da se odviše brinem za ovo nešto što se šepuri, a što se naziva ‘Ja’. Gospodine, daruj mi smisao za humor.
Daj mi milost da razumijem šalu, kako bih upoznao malo sreće u životu – i od nje dijelio drugima.
Amen.

Radost sv. Filipa Nerija

Sv. Filip Neri opće je poznat kao „zaštitnik radosti“ i „humorističan svetac“. Uživao je zbijati šale na svoj račun koristeći humor kako bi ostao ponizan.

Prema Shaunu McAfeeju: „Neri je bio poznat po tome da bi se pojavio na važnom događaju napola obrijane brade, davao netočne upute za hodanje svojim učenicima, čitao knjige šala… Kada je činio svaku od ovih stvari, izazivao je mješavinu emocija kod drugih, ali bi uvijek na kraju proizašlo isto konačno stanje: povećana poniznost i povećano strpljenje.”

Optimizam sv. Josemarije Escrive

Sv. Josemaria Escriva vodio je radostan život te je poučavao druge da dijele njegov kršćanski optimizam pišući često na tu temu, kao što je donji citat iz Brazde:

„Zadaća je kršćanina utopiti zlo u obilju dobra. Ovo nije stvar negativnih kampanja ili toga da budemo protiv nečega. Naprotiv, trebamo živjeti pozitivno, puni optimizma, s mladošću, srećom i mirom. Trebamo pokazati razumijevanje prema svima, prema sljedbenicima Krista i onima koji ga odbacuju ili uopće ne znaju za njega. Ali razumijevanje ne znači suzdržavanje ili biti neodlučan, već biti aktivan.“