Don Antun Nižetić, župnik Pomera i Premanture na svojem YouTube kanalu podijelio je promišljanje u kojem govori o oslobođenju osjeća osamljenosti i gorčine koju ovaj osjećaj stvara. Poručuje da nas ovog osjećaja oslobađa zajedništvo među osobama, a prije svega zajedništvo s Bogom koji liječi taj naš osjećaj svojom ljubavlju i prisutnošću. Promišljanje don Antuna Nižetića prenosimo u nastavku.

Ako ogolimo riječ individualizam, koja se često rabi za ocrtavanje današnjeg stanja u svijetu, ostaje: gorčina zbog duboke osamljenosti. Velika većina modernih ljudi se osjećaju prokleto sami. Zato cvatu mediji/općila jer nadoknađujemo ono što bismo trebali živjeti u svakodnevnom neposrednom općenju.

Problem bolne osamljenosti ne može se lako riješiti. Nekada se čini da je dovoljno izići u društvo i dobro se provesti, pa će eto osamljenost iščeznuti. A to se ne dogodi. Dogodi se upravo suprotno: osjećaj se osamljenosti još produbi. Ni najbolji seks, ni najbolja droga ni najveći dobitak ne znam na kojoj lutriji ne pomažu niti milimetar u izlasku iz zatvora proklete osamljenosti. Duboka je to bol. Dublja je od našega ja.

Izlaz iz osamljenosti stvaran je samo u dubokom zajedništvu osoba. A to duboko zajedništvo nije ništa drugo nego ljubav. Ljubav nas veže i spaja … kaže jedna naša pjesma. Ona je vez između osoba.

Svi su oni napustili osobnoga Boga i upustili se u traženje nekog materijalnog, panteističkog, teozofskog, neosobnog božanstva.

Velika većina modernih književnika i pjesnika, među njima i naši hrvatski, poput Šimića i Ujevića, na milijun su načina ocrtali bol koju podnosi čovjek kada se osjeća izoliran u gluhom svemiru. A upravo se u njihovim životima najbolje vidi korijen problema, a time i lijek. Svi su oni napustili osobnoga Boga i upustili se u traženje nekog materijalnog, panteističkog, teozofskog, neosobnog božanstva.

I sam razgovor s Bogom-Osobom liječi našu izoliranost i bol zbog gluhoće ljudi i svemira.

Mi koji se zovemo kršćanskim imenom – vjerujemo u Boga-Osobu. U svim bolima možemo s Njim razgovarati. I sam razgovor s Bogom-Osobom liječi našu izoliranost i bol zbog gluhoće ljudi i svemira. Mi Mu kažemo: Ti! I Bog se najdublje objavio kao Ja! Jahve! Ja sam onaj koji jesam! Ja sam Ja! Osoba! Neki kažu da bi se moglo opisno prevesti. Ja sam Ja i nikada do kraja nećeš shvatiti tko sam Ja. Jednostavno sam Osoba i kao takav nadilazim sve stvari i ideje.

Jedino zajedništvo osoba daje da izlazimo iz boli osamljenosti/individualizma i ulazimo u radost postojanja i radost ljubavi.

Ako Bog nije Osoba, ajme nama. Ja sam osoba. Oko mene su mnoge osobe, ali ako Bog nije osoba, ništa nas ne veže. Svi smo osuđeni na izolaciju i sudaranje do pakla. Mi vjerujemo da je Bog Osoba-Ljubav, to jest, Osoba koja veže Sebe uz nas i nas uz Sebe i nas među sobom. Ja sam trs, a vi loze. Jedino zajedništvo osoba daje da izlazimo iz boli osamljenosti/individualizma i ulazimo u radost postojanja i radost ljubavi.

Ovo može izgledati kao neka filozofija, međutim, čim Bogu, u vjeri, zavapimo: Oče! Bože moj!, već sve postaje konkretno i stvarno. Iz dubine vapijem Tebi, Gospodine, Gospodine, čuj glas moj! Iz dubine bolne osamljenosti! Spasi me! Izvuci me iz izoliranosti i uroni u duboko zajedništvo s Tobom i mojom braćom i sestrama!