Obraćenje svetog Pavla na putu za Damask izvrstan je uzor za vjernika. To je jedan od razloga zašto je to jedino obraćenje koje slavimo određenim blagdanom u liturgijskom kalendaru, 25. siječnja. Ne slavimo slavna obraćenja sv. Augustina, sv. Franje ili blaženog Charlesa de Foucaulda, već slavimo obraćenje svetog Pavla jer je ono u određenom smislu arhetip svakog kršćanskog obraćenja. Stoga bismo trebali razumjeti što je to, donosi Aleteia.

Obraćenje, za svetog Pavla, nije bilo isključivo pitanje odricanja od njegovih mišljenja i promjene njegovog ponašanja, već odricanja od slike koju je imao o sebi, umiranja za sebe kako bi se mogao predati Kristu. Od farizeja nije postao samo prakticirajući kršćanin s pravom mišljenja, postao je “novo stvorenje u Kristu” (Druga poslanica Korinćanima 5, 17).

Tako je i sa svakim od nas. Kristov poziv na obraćenje poziv je na stupanje u zajednicu s Njim do te mjere da sa svetim Pavlom možemo reći: “Više ne živim ja, nego Krist koji živi u meni” (Gal 2, 20). Od trenutka njegovog obraćenja, to je jedino što je stvarno bilo važno. Više nije obrezivanje, ni zakon, ni svakodnevno održavanje – već Krist.

Obraćenje kako bi postali evanđeoski

Naš kršćanski život u osnovi je proces obraćenja. Pitanje je oslobađanja od svih oblika ropstva kako bismo postali sve sličniji samom Bogu koji nas stvara na svoju sliku i priliku. Ako se ne obratimo, ako ne postanemo sličniji Kristu nakon godina “kršćanskog” života, onda možda nismo ništa drugo do karikature Boga na ovome svijetu, i priznajmo, sramota za Crkvu i za one koji samo znajtu za Evanđelje iz druge ruke. Kao što su stari govorili: Corruptio optimi, pessima – “korupcija najboljih je najgora od svih”.

Često čujemo ljude koji su skandalizirani “nedjeljnim katolicima” kako kažu: “Kažete da ste kršćani, a vrijeme trošite radeći ovo ili ne čineći ono”. Istinski kršćanski život ne sastoji se od pukog odlaska nedjeljom na misu i pamćenja katekizma. Kršćanski život znači biti preobraćen do točke da postanemo sve više evanđeoski, živjeti u ovom svijetu “na sliku i priliku Božju”. Bit kršćanskog obraćenja tako se može izraziti u dvije riječi: divinizacija i oslobođenje. Obraćenje znači sjedinjenje s Bogom, oslobađanje od onoga što je njemu suprotno.

Bog nas ujedinjuje sa svojim vlastitim životom

Istočno kršćanstvo ne oklijeva govoriti o “divinizaciji” da bi izrazilo ovaj kršćanski poziv. “Bog je postao čovjekom da bi čovjek mogao postati Bogom”, kako je volio govoriti sveti Irenej Lionski, “Zbog toga je Riječ postala čovjekom, a Sin Božji Sinom čovječjim: tako da čovjek ulaskom u zajedništvo s Riječju i time dobivanje božanske pripadnosti, moglo bi postati Sin Božji”.

Sveti Atanasije Aleksandrijski (4. stoljeće) dodao je: “Sin Božji postao je čovjekom da nas učini Bogom.” A sveti Toma Akvinski (oko 1225. – 1274.) kaže: “Sin jedinac Božji, želeći da sudjelujemo u njegovu božanstvu, pretpostavio je našu narav kako bi on, stvoren čovjekom, ljude učinio Bogom.”

Danas postoji neko oklijevanje oko korištenja takvog jezika. Pa ipak, ništa nije klasičnije i istinitije od ovoga: Otkad je stvorio čovječanstvo, Bog nije imao drugu svrhu osim da čovjeka učini sličnim sebi. Grijeh Adama i Eve oštetio je ovaj izvorni plan, ali Kristova ga je poslušnost Križu obnovila. U Kristu smo postali “dionici božanske naravi” (Druga Petrova poslanica 1, 4).

Sigurno nismo božanski s gledišta prirode – ostajemo ljudi – ali smo božanski s gledišta božanskog života koji u našim dušama teče od našeg krštenja. Bog nas je ujedinio sa svojim životom. Milost koja teče u našoj duši je sudjelovanje. Ali ako je to istina, kako to da se tako malo mijenjamo? Zašto nam je tako teško biti uistinu obraćen? Dijelom je to zato što ovu istinu ne činimo svojom. Prelabavo vjerujemo da smo djeca Božja, pa ne ulazimo u tajnu življenja ovdje i sada.

Obraćenje je oslobođenje

Svako obraćenje je uskrsno otajstvo: otajstvo raspeća i uskrsnuća, jer postajanje “novom kreacijom” može se dogoditi samo po cijeni ubijanja “onoga što smo bili”. Ako smo za jedno svi jako vezani, to je slika koju imamo o sebi (bilo pozitivna ili negativna). Savao, koji je mislio da će s ponosom stići u Damask kako bi vratio Kristove učenike u zarobljeništvo, morao je ući u grad zaslijepljen i vođen rukom nakon susreta s Isusom. Njegov “ego” morao je biti slomljen kako bi se moglo pojaviti njegovo “najdublje ja”. Farizej je morao biti “razapet” s Kristom da bi mogao uskrsnuti kao kršćanin.

U trećem izvještaju o njegovu obraćenju, u 26. poglavlju Djela apostolskih, nalazi se detalj koji nam govori koliko je Savlova bila teška borba s Bogom. Postavši kršćaninom, prisjeća se ove rečenice koju mu je Krist rekao na cesti: “Savle, Savle, zašto me progoniš? Teško ti se protiv ostana praćakati.” Isus uspoređuje Savla s volom koji se opire i povrjeđuje se u opiranju. Štoviše, pokazno je vidjeti da mu Isus ne kaže: “Ne poštuješ me kad mi se odupireš”; ili: “Okrutan si i vidjet ćeš moju ljutnju ako nastaviš.” Čak ne kaže: “Teško mi je to podnijeti.” Umjesto toga, kaže: “Teško ti je.” Kao da je rekao: “Što se tiče štete koju mi ​​nanosiš, to je jedno, ali pogledaj štetu koju sebi nanosiš!”

Kršćansko obraćenje nije samo moralno obraćenje, oslobađanje od grijeha (Pavao nam ne poručuje: “Prije sam se loše ponašao; sada činim dobre stvari”), to je obraćenje koje u najdubljim dubinama dotiče naše osobno biće, oslobađanje od svega onoga što se, u našoj osobi, opire Bogu.