Lako je izreći prvu i najvažniju od zapovijedi da ‘trebamo ljubiti Boga cijelim svojim umom i srcem i cijelim svojim bićem i dušom i svom snagom’, ali pitanje je kako doista učiniti to?

Kad sam prvi put odlučio ozbiljno shvatiti ovu zapovijed, tek sam se prvi put zaljubio i jednostavno nisam mogao voljeti Boga cijelim svojim srcem i umom i cijelim svojim bićem kao što sam zavolio svoju djevojku, piše David Torkington s portala Catholic Stand.  U usporedbi s njom, Bog se činio tako apstraktnim, tako dalekim.

“Upravo je zbog toga Bog postao čovjekom kako bismo ga mogli ljubiti u Isusu”, objasnio mi je moj župnik.

Vođen Katoličkim katekizmom

Tada sam naišao na knjigu o Svetim pismima koja je izgleda riješila moje poteškoće. Objašnjavalo je kako je u Starom zavjetu Bog bio opisivan ženskim, ali i muškim osobinama. Pokazalo se kako su neki Crkveni oci govorili o onome što su u Bogu nazivali anima i animus. Drugim riječima, Bog nije ni muško ni žensko, ali osobine muškosti i ženstvenosti mogu se u njemu jedinstveno uravnotežiti i dovesti do savršenstva. Te iste osobine stoga se moraju naći u Isusu Kristu, u kojem se ovdje na zemlji nalazi punina Očeve ljubavi. Zbog toga, odgovarajući na njegovu ljubav, muškarci i žene mogu odgovoriti jednako, ako drugačije, i oboje u konačnici u njemu pronalaze svoj završetak. Kao što navodi Katolički katekizam:

“Nazvavši Boga Ocem, jezik vjere ukazuje na dvije glavne stvari: da je Bog prvo podrijetlo svega i transcendentni autoritet; te da je istodobno dobrota i briga za ljubav prema svoj svojoj djeci. Božja roditeljska nježnost može se izraziti i slikom majčinstva, koja naglašava Božju imanenciju, prisnost između Stvoritelja i stvorenja. Jezik vjere stoga se oslanja na ljudsko iskustvo roditelja koji su na neki način prvi Božji predstavnici za čovjeka (CCC 239).

Odlučio sam proučavati osobu Isusa Krista sve dublje kako bih ga mogao zavoljeti, a ljubeći ga iskusiti jedinu ljubav za koju sam znao da me može trajno promijeniti nabolje. To me odvelo do novog oblika molitve koji se u kršćanskoj tradiciji naziva meditacija.

Monah / Foto: Dario Zürchauer

Prvi Isusovi učenici koji su ga osobno poznavali zavoljeli su ga od samog početka. Međutim, druga generacija kršćana koja se nije osobno s njim susrela, slušala je uspomene prve generacije i čitala i predavala se sjećanju svega što su napisali o Isusu Kristu. To je stvorilo riznicu osobnih podataka o Isusu, omogućivši im da ga upoznaju i zavole, kao što su to činili prvi učenici. To ih je odvelo dalje u spoznaju Njega, u njegovo proslavljeno tijelo i u njegovo mistično promišljanje Boga Oca.

Novi oblik meditacije

Ovo je bilo potpuno novo razumijevanje meditacije koje je nadmašilo ono što su prethodne religije prakticirale i na Istoku i na Zapadu. Primjerice, za hinduiste na Istoku i gnostike sa Zapada, a kasnije i novoplatoniste, meditacija prvenstveno podrazumijeva ovladavanje mentalnim tehnikama koje bi im, vjerovali su, omogućile susret i doživljavanje krajnje transcendentnog Boga. Njihov susret s njim bio bi pretežno intelektualni ili mentalni susret, u kojem su nastojali postići ezoterično znanje.

Nusproizvod ove meditacije često je rezultirao psihološkim stanjima unutarnjeg mira koja su pogrešno identificirana s mističnom kontemplacijom koju su u kršćanskoj tradiciji opisali sveci poput Svete Terezije Avilske u svom Zamku duše. U kršćanskoj tradiciji meditacija je poprimila daleko dublji i istinski religiozni oblik, jer je za razliku od bilo koje prethodne ili budućih religija ovisila o ljubavi, a ne o potrazi za intelektualnim prosvjetljenjem ili nestalnim oblicima mističnog znanja. Sveti Ivan je bio jasan da je Bog ljubav i samo ljubavlju možemo pronaći ljubav i zatim ući u njega.

Stoga za kršćane postoji samo jedan način sjedinjenja s Bogom, a to je upoznavanje Ga i time, kao istinsko poznavanje ljubiti Ga. Jer kao što je Isus rekao na Posljednjoj večeri “Ja sam u Ocu i Otac je u meni”. Stoga svoju potragu za sjedinjenjem s Bogom provodimo meditirajući na ona sjećanja na Isusa Krista sadržana u spisima onih koji su ga osobno poznavali; ne samo zato što su njihova sjećanja bila jedinstvena, već zato što su njihova sjećanja i način na koji su ih zapisali u spisima nadahnuti Duhom Svetim.

Glavni razlog za čitanje Svetih pisama

Postoji mnogo razloga zbog kojih bi se osoba mogla odlučiti čitati svete spise, ali postoji samo jedan razlog za osobu koja želi upoznati i voljeti Boga, a to je upoznati i zavoljeti Isusa Krista, u čijoj krvi i tijelu je Bog odlučio utjeloviti svoju ljubav kroz Utjelovljenje.

Odaberite za svoju meditaciju one dijelove spisa u kojima se može vidjeti kako Krist pokazuje svoju ljubav u svemu što govori i čini. Nakon što smo pročitali i ponovno pročitali svete tekstove, vrijeme je da o njima razmislimo u dubokoj kršćanskoj meditaciji. Pore ​​nad njima iznova i iznova, promišljajte o njima, kako bi rekao sveti Augustin; dopustite da unutarnje značenje svake riječi prodire duboko u samu srž vašeg bića kako bi se njihov dinamički utjecaj mogao registrirati s učinkom.

Biblija / Foto: Pixabay

Započnite postavljanjem scene u svojoj mašti. Zamislite apostole kako pripremaju stol za Posljednju večeru, na primjer, pogledajte kako Krist ulazi u sobu; pazite kako se kreće; gledajte mu u lice kad govori; zatim razmišljati o svakoj njegovoj riječi, pokušavajući prodrijeti u njihovo unutarnje značenje.

Vi ste među vojnicima koji bičuju, jedan od mnoštva tijekom nošenja križa, promatrač stvarnog raspeća. Sve vidite kako se događa, otvorite uši i čujete što je rečeno, a onda otvorite usta i počnete moliti.

Ista vrsta postavljanja scene mogla bi se koristiti za izgradnju atmosfere prije razmišljanja o drugim evanđeoskim tekstovima. Kristova muka, na primjer, priuštila bi se ovoj metodi molitve. Nemojte samo misliti na ono što je Krist prošao u vašem umu, vratite se u svojoj mašti na to mjesto i budite tamo, za vrijeme tog događanja.

Ovo nije pobožna fantazija

Ovdje se ne bavimo pobožnom fantazijom, već najvažnijim povijesnim događajima u ljudskoj povijesti. Riječ je postala tijelom upravo kako bi ljudi od krvi i mesa mogli razumjeti i vidjeti Božju ljubav koja je postala opipljiva. Kristova smrt bila je brutalna i bolna stvarnost kroz koju Riječ, koja je postala tijelom, govori o ljubavi na način koji je svima razumljiv. Zanemarivanje Muke kao primarnog izvora kršćanske meditacije i molitve znači zanemarivanje najvažnijeg očitovanja Božje ljubavi koja se ikad dogodila.

Raspeti / Foto: Dario Zürchauer

Postupno, za mnogo mjeseci, polagana meditacija o svetim tekstovima odjednom počinje donositi ploda; duhovno razumijevanje počinje se miješati, a emocije se dodiruju i počinju reagirati. Ono što je započelo kao prilično suho akademsko znanje o Bogu, mijenja se i počinje titrati sve dubljim učinkom. Znanje se počinje pretvarati u ljubav, jer se ljubav koju Bog ima prema nama počinje registrirati s učinkom. Nitko ne može ostati isti kad shvati da ih drugi ljubi. Automatski odgovaramo, emocije se oslobađaju i zauzvrat počinjemo izražavati svoju ljubav i zahvalnost.

Od meditacije do kontemplacije

Kako iskustvo upoznavanja i ljubavi Krista počinje eksplodirati s maksimalnim učinkom, vidjet ćete da čak i najekstravagantnije riječi ne izražavaju u dovoljnoj mjeri dubinu osjećaja doživljaja koji naviru iznutra. Na kraju riječi zahvale, pohvale, obožavanja i ljubavi ustupaju mjesto tišini koja govori mnogo više od najmoćnijih izraženih sredstava koja je stvorio čovjek. Sve što osoba sada želi učiniti je šutjeti i ostati u Kristu te zajedno s pogledom na Božju slavu u obliku molitve koja se tradicionalno naziva kontemplacija.

U ovom razmišljanju u kojem je cijela osoba – srce i um, tijelo i duša – ujedinjenija više nego ikad prije, počinje se događati suptilna promjena. U početku je meditiranje o Božjoj ljubavi, utjelovljenoj u ljudskom Isusovom tijelu, vodilo osobu do kontemplacije o Kristu kao nekada na zemlji, ali sada se polako počinje događati promjena. Meditiranje o Božjoj ljubavi kakva je bila utjelovljena u povijesnom Kristu ustupa mjesto promišljanju njegove ljubavi kakva je sada, izlijevajući se iz uskrslog Krista. Prvi oblik promišljanja koji se ponekad naziva stečenim promišljanjem generiran je Božjom milošću i ljudskim pothvatom.

Drugo, koje se ponekad naziva mistično razmatranje, čisti je Božji dar. Plod je ove duboke molitve koja je u očima svetog Tome Akvinskog savršena priprema za dijeljenje vjere s drugima, jer se u ovoj molitvi daje plod kontemplacije onome koji moli, naime ulivene vrline i darovi Duha Svetoga. Stoga moramo ustrajati dovoljno dugo u ovoj molitvi da bismo sami iskusili nešto od ljubavi koju smo pozvani dijeliti s drugima u ovom uzvišenom promišljanju, ponekad na svjetlu, ponekad u tami, ili ćemo imati malo toga za dati.

Nebeski prozor / Foto: Dario Zürchauer

Međutim, prije nego što dar kontemplacije može dovesti do potpunog sjedinjenja za kojim vjernik sada žudi, počinje se pročišćavanje tako da sebični tragatelj može primiti Nesebičnog darovatelja bez ikakvih dopuštenja ili zapreka. Ako ovo pročišćenje nije potpuno u ovom životu, ono mora biti dovršeno u sljedećem životu, gdje se naziva Čistilište. U ovom su ga životu neki nazivali ‘Duhovna pustinja ili divljina’, ‘Kuća samospoznaje’, ‘Mračna noć duše’ ili ‘Čistilište na zemlji’.

Unsplash