“Gotovo svi pisci koji su do sada pisali o pobožnosti, uglavnom su željeli poučavati one koji su se svijeta odrekli, ili pak naučavali takvu pobožnost koja na to potiče. Moja je pouka namijenjena ljudima koji žive u gradovima, obiteljima, na dvoru, onima koji su zbog svoga zvanja pozvani izvanjski živjeti u zajednici.”

Jesmo li zaista pobožni? Ili – mislimo li da jesmo, a zapravo pri tome nasljedujemo tek – farizeje?

Kada Franjo piše o pobožnosti, odnosno o pobožnom životu, on piše o životu koji je usmjeren prema rastu u svetosti. Sv. Franjo nerijetko je bio zabrinut što je poimanje pobožnog života uvelike iskrivljeno, a čak se i promiče u lažnu duhovnost.

Na tom je tragu zapisao: “Svatko pobožnost oblikuje po svojoj mašti i naravi. Onaj tko prione uz post, smatrat će se pobožnim bude li postio, pa makar mu srce bilo puno zlobe. Takav se zbog trijeznosti neće usuditi umočiti jezik u vino, pa čak ni u vodu, ali će ga zato umočiti u krv bližnjega – ogovarajući ga ili klevećući ga. Drugi će pak misliti da je pobožan jer svakoga dana izgovara svu silu molitava, premda odmah nakon toga ukućane i susjede obasipa pogrdnim, drskim i nepravednim riječima.”

Kada Franjo piše o pobožnosti, odnosno o pobožnom životu, on piše o životu koji je usmjeren prema rastu u svetosti. Sv. Franjo nerijetko je bio zabrinut što je poimanje pobožnog života uvelike iskrivljeno, a čak se i promiče u lažnu duhovnost.

Saleški je naglašavao da istinska pobožnost treba dotaknuti svako područje našega života. Istinska pobožnost nije stvar obavljanja nekih duhovnih praksi, nego podvrgavanje našega života gospodstvu Isusa Krista. Stoga, za sv. Franju živjeti pobožnim životom znači doseći gorljivi stupanj ljubavi prema Bogu i bližnjemu. To je naglašavao ističući: “Ljubav nas pripravlja da dajemo sve od sebe čineći dobra djela iako ona ničim nisu naređena, nego samo preporučena ili nadahnuta. Tek tada, poput sasvim zdrava čovjeka, trčimo i skačemo na put Božjih zapovijedi (Ps 119, 32).