Izvor: padrepio.hr

Djeci sam uvijek najviše govorila o Gospi i svetom Franji. Ostale svece bi samo spomenula. Kad je sestra moja nosila čedo u utrobi ja sam se, da nitko za to ne zna, obratila Gospodinu da ako dijete bude sin molit ću za njego svećenički poziv i zvat ću ga Pio te ga uteći u zagovor Padre Pija.

Rekla sam Gospodinu ako roditelji tom djetetu i ne daju ime Pio da ću i dalje moliti za nejga. Na rođendan Padre Pija majka je saznala da nosi muško dijete. Tad sam joj povjerila što sam molila. Ganulo ju je, no suprug se nije složio da sim bude Pio. dali su mu drugo ime…

Nakon što se dijete rodilo i sve bilo dobro, sa mnom se počelo nešto čudno događati. Nekoliko noći nisam mogla spavati, u meni nije bilo mira. Osjećala sam dug prema PAdru Piju, osjećala sam kao da nešto želi od mene. Spontano samo počela misliti i čitait o njemu. No, prije toga, molila sam i rekla: “U redu, ako ikada budem imala sinia ili kćer, nosit će tvoje ime i predajem ih tvojem i majčinom zagovoru.

Nakon kratkog vremena, saznala sam da nosim novi život koji je iznenadio i mene i muža. Svaki dan sam molila devetnice Padre Piju s malim pauzama i već nadjenula djetetu ime ova Pija. Bila sam trudna osam mjeseci kad smo treći put gledali film o njemu.

Muž i ja taj smo put bili sami. Primijetila sam da suprug krije suze i plače i bilo mi je drago što ga je dotaklo jer još se nije predao Bogu do kraja. Pred kraj filma, kad sam primijetila suprugovu reakciju, pravila sam se da ne vidim ništa. I tada kao da sam čula glas: “Daj mi svoga muža…” Ostala sam u nevjerici misleći da nisam dobro. Glas se ponovio još dva puta: “Daj mi svoga muža.” Shvatila sam da Padre Pio to traži rekoh ja srcu: “U redu, predajem ti muža.”

Nisam znala što to znači, ali sam predala i vjerovala što god da bude… Ujutro je moj suprug imao nezgodu. Ujele su ga tri pčele izravno u venu proed oka i dobio je snažan anafilaktički šok. Grebao je rukama p ovratima i zvao me gušeći se. Prošla sam pored slike Padra Pija i samo mirna rekla: “Idi s nama!”

Vozila sam prema hitnoj i znala da nećemo doći na vrijeme. No, u meni je bio neopisiv mir. Predala sam ga Bogu i vapila pokušavajući sakriti brigu da njega ne uznemirim. Kad je njegovo lice oteklo i izjednačilo s vratom, zahvatilo jezik te mu oči postale krvave, znala sam da je gotovo.

Zavapila sam žarko: “Padre Pio, spasi ga!” I, najednom, osjetila sam da u auto ulazi neka neobjašnjiva sila, blažena i čdesna. Nezamisliv mir i zvuk koji nije od ovoga svijeta.

Osjetila sam i srcem jasno vidjela kapucina koji je sjeo iza mog supruga i stavio mu ruke na ramena te na vrat, podigao glavu prema Nebu i molio.

Nakon toga mom mužu naglo su se vrat i jezik vratili u normalu, kao i boja njegova lica te je prodisao. Na hitnoj su bili šokirani njegovim tlakom i činjenicom da je živ te da se vidno sve vratilo na svoje mjesto bez njihove intervencije.

Muž je dva dana šutio i bio ganut, znao je da je spašen čudom. Tako je Padre Pio postao još bliže našoj obitelji. Molila sam i tražila znak u Boga da mi dade i potvrdi da je Padre Pio učinio čudo. Tad je, nakon par dana, jedan mladić kojeg znam samo iz viđenja pozvonio na vrata i donio mi sliku Padre Pija iz San Giovanni Rotonda. Kaže, sjetio me se, zna da rado molim i viđa me u Crkvi. I palo mu na pamet da mi mora donijeti sliku…