U najvećoj stvaralačkoj strasti sv. Hermana iz Reichenaua počela je nagrizati nepoznata bolest. Grčio se sve više, mišići su mu se stezali, živci postajali sve osjetljiviji. Umjesto uspravno, hodao je potpuno skvrčen, a korake je činio zgrčenim prstima i petama. Slično se događalo i s rukama. Nadimak koji su mu dodijelili odražavao je njegovo stanje: “Skvrčeni Herman”.

Zatim je došao dan koji će ostati urezan u njegovu sjećanje kao najstrašniji. Bila je to večer prije Marijina Uznesenja. Predugo je ostao na hladnom vjetru Bodenskog jezera, i rezultat toga bio je razvoj upale pluća. Bio je to izuzetno težak trenutak. Gotovo da više nije mogao izdržati, trpio je neizdrživu bol.

U najtežim trenucima boli, odlučio se obratiti bratu bolničaru da ga odvede u crkvu pred kip Majke Božje Marije. Unatoč velikoj tuzi i patnji, pozdravio je Gospu riječima: “Zdravo Kraljice!”

Dok je trpio neopisive bolove, vapio je: “Majko milosrđa, slasti i ufanje naše, zdravo!” Kad su ga svi ostavili i nitko mu nije mogao pomoći, okrenuo se prema Mariji i uzdahnuo: “K tebi vapijem tugujući i plačući u ovoj suznoj dolini!”

Molio ju je: “Svrni, dakle, Odvjetnice naša, one svoje milosrdne oči na me!” Dodao je: “Ako mi nećeš pomoći u ovoj zemaljskoj stisci, pokaži mi poslije ovoga progona Isusa, blagoslovljeni plod utrobe Tvoje!”

U trenucima duhovnog olakšanja, tiho je dodao: “O mila, o slatka, Djevice Marijo!”

Izvor: duhsveti.com