U svojoj najvećoj stvaralačkoj strasti, počela ga je nagrizati nepoznata bolest. Grčio se sve više, mišići su mu se stezali, živci postajali sve osjetljiviji. Umesto uspravno, hodao je potpuno skvrčen, a korake je činio zgrčenim prstima i petama. Slično se događalo i s rukama. Nadimak koji su mu dodijelili odražavao je njegovo stanje: “Skvrčeni Herman”.

Zatim je došao dan koji će ostati urezan u njegovu sjećanje kao najstrašniji. Bila je to večer prije Marijina Uznesenja. Predugo je ostao na hladnom vjetru Bodenskog jezera, i rezultat toga bio je razvoj upale pluća. Bio je to izuzetno težak trenutak. Gotovo da više nije mogao izdržati, trpio je neizdrživu bol.

U najtežim trenucima boli, odlučio se obratiti bratu bolničaru da ga odvede u crkvu pred kip Majke Božje Marije. Unatoč velikoj tuzi i patnji, pozdravio je Gospu riječima: “Zdravo Kraljice!”

Dok je trpio neopisive bolove, vapio je: “Majko milosrđa, slasti i ufanje naše, zdravo!” Kad su ga svi ostavili i nitko mu nije mogao pomoći, okrenuo se prema Mariji i uzdahnuo: “K tebi vapijem tugujući i plačući u ovoj suznoj dolini!”

Molio ju je: “Svrni, dakle, Odvjetnice naša, one svoje milosrdne oči na me!” Dodao je: “Ako mi nećeš pomoći u ovoj zemaljskoj stisci, pokaži mi poslije ovoga progona Isusa, blagoslovljeni plod utrobe Tvoje!”

U trenucima duhovnog olakšanja, tiho je dodao: “O mila, o slatka, Djevice Marijo!”

Izvor: duhsveti.com