Uoči kićenja bora ispred zagrebačke katedrale, koje će biti održano u petak 22. prosinca 2023. s početkom u 18:45, sa stranice Zagrebačke nadbiskupije prenosimo treći dio teksta zagrebačkog pomoćnog biskupa Ivana Šaška o počecima te tradicije započete prije petnaest godina.
4. Uvod i homilija u slavlju službe Riječi prigodom kićenja božićnoga bora ispred zagrebačke prvostolnice
(23. prosinca 2008. u 12 sati)
a) Uvod:
Braćo i sestre, dok se došašće približava svomu završetku; dok se iščekivanje ispunja, a naša srca trepere u nadi Kristova rođenja radi donošenja radosti i svjetla na svijet, okupili smo se u zvuku zvona i u adventskoj pjesmi, da bismo okitili ovaj bor pred našom katedralom.
Neki će se pitati zašto ga kitimo sada, kad su već u našemu gradu i diljem Domovine i svijeta borovi davno okićeni. Baš zbog toga da kao kršćani damo prostora došašću; da ne promičemo kulturu koja ne zna čekati, koja tako olako izbriše smisao došašća; da bismo imali prostor hoda prema Božiću koji čuva kršćanski smisao.
Svjesni smo da se oko nas puno toga događa što kao kršćani ne možemo usvojiti i što ne prihvaćamo. I, iako izgleda da je sadržaj isti, on provire iz različitih nadahnuća i ima različitu svrhu. Može nas žalostiti činjenica da se razgrađuje kršćanska kultura, ali nas još više treba tješiti naša spremnost da budemo još više kršćani: da ne zaboravimo govor naših simbola i da ne zaboravimo jezik ljubavi prema bližnjima, bez obzira na to što drugi činili i koliko nam zaprjeka postavljali.
Drugi će se pitati zašto smo ovdje danas, budući da se borovi u našim domovima kite sutra, na Badnjak. Upravo radi toga da ne narušavamo smisao obiteljskoga kićenja, a da ipak ta dva događaja budu povezana. Ovdje smo kao zajednica okupljena oko majke-crkve svih naših nadbiskupijskih crkava, naših župnih i drugih zajednica, svih naših obitelji. Pritom mislimo na one koji nemaju svoga doma i kojemu će naša dobrota izraditi božićni dom ljubavi po dobroti koja ima najtoplije zidove i najsjajnija svjetlila. Ovo nije ni najveći ni najraskošniji bor, ali je nadbiskupijski i željeli bismo da nosi smisao božićnoga darivanja jednih drugima, nas kao ljudi i naših darova.
Želimo, dakle, da iz ovoga zajedništva dopire naša molitva i pjesma, dobrostivost koja će u darovima danim za potrebe Caritasa Zagrebačke nadbiskupije povezati naše domove i sve one koji čeznu za ljudskom toplinom. Ovaj nas bor podsjeća da kršćanstvo živi od bogočovještva, od osjetljivosti za bližnje, od solidarnosti i jednostavnosti, od poniznosti i samozatajnosti.
Ovaj bor nosi u sebi pjesmu: U danima njegovim cvjetat će pravda i mir velik dovijeka! Bog nam je dopustio da naši dani budu njegovi dani i kroz došašće nas vodio pustinjom uz glas proroka, da bi njegovi putovi bili i naši putovi.
Neka nas ures na ovome stablu podsjeća da je najljepši ures ljudskost koja sjaji Božjom dobrotom. I dok budemo sutra u svojim domovima s najbližima kitili bor, u očima će biti iskra s ovih grana koja nas upućuje prema izvoru, prema vratima crkve, prema dvorani euharistijske gozbe, prema oltaru na kojemu Bog daruje sebe i poziva nas u zajedništvo koja nema kraja
Saberimo se; ostanimo kratko u šutnji. Mislima dohvatimo sve svoje drage; osobnom molitvom unesimo sve kojima je potreba radost i naša blizina.
b) Homilija:
Draga braćo i sestre, stojimo pokraj stabla, božićnoga drveta, koje svojom simbolikom budi u nama zaboravljena ili skrivena značenja otajstva Božjega utjelovljenja. Mnoge kulture i religije obdarile su stablo posebnim značenjima. Njegova protegnutost od korijena do visokoga vrha, od dubine zemlje do visina prema kojima smjera, upućuje na trajnu čežnju zemlje prema nebu, stvorenja prema Stvoritelju.
Na tragu takvoga razumijevanja visoka su stabla u drevnim religijama čašćena pa čak i štovana kao axis mundi,kao os oko koje se okreće sav svijet, ravnan snagom koja dolazi odozgor. Stablo nas povezuje s božanskim, s »onim što je gore« i za čim teži svaki čovjek vjere (usp. Kol3,2). Takav govor redovito je vezan uz zimzelena stabla, jelu ili bor, koja svojim zelenilom i životom, u doba zimskoga predaha i umiranja prirode, upućuju na trajnost života, na vječnost, na neumrlost koja se daruje iz susreta s nebom.
Značenja, koja je naravna religioznost umjela iščitavati iz simbolizma stabla, preobražena su kršćanskim slavljenjem Božjega utjelovljenja. Ne tražimo zaštitu u sjeni ovoga stabla, nego bivamo obasjani svjetlom što odsjeva s njegovih grana. A darovi koje nam pruža nisu njegovi darovi, darovi zemlje, izrasli iz rada ljudskih ruku, nego su dar koji dolazi odozgor – iz Božjega darivanja. Zato stablo koje se uzdiže pred našim očima, u gledanju iz vjere, govori o silasku odozgor, o Božjemu silasku u čovještvo, na zemlju, u ljudsku zbilju života.
Ukrašavanje stabla znak je našega slavljenja toga Božjeg silaska, a darovi koje stavljamo pod drvo za svoje bližnje i sve koji su nam bližnji po svojim nevoljama, znak su kojim želimo s drugima dijeliti primljeni dar odozgor. Istinski dar koji rađa ushitom, radošću i divljenjem, zahvalnošću, do mjere da ne može biti sebično čuvan, nego radosno dijeljen, istom mjerom ljubavi u kojoj je i nama darovan.
U slici stabla koje je urešeno svjetlom i darovima prepoznajemo stablo života koje uređuje prapočetni odnos čovjeka s Bogom. Da bi obnovio taj odnos s čovjekom, odnos zajedništva u istoj božanskoj naravi, Bog silazi na zemlju i opet će po drvetu, križu, novome stablu života, biti uzdignut, da bi zajedno s njim i pali čovjek, grijehom vezan uz zemlju, bio uzdignut „u visine“, u božanski život.
Sjeme ovoga stabla utkano je u svakoga od nas, po Božjemu darivanju. Iz skromne sjemenke koja, bačena na zemlju te umirući i propadajući u zemlji, iz jedva vidljivoga izdanka postaje stablo koje dodiruje obzorja neba. To je stablo Božjega kraljevstva.
Pred našim je očima i lik Djevice Marije, uzdignut na visoki stup, među četvoricom anđela. U starozavjetnoj predaji Marija je prepoznata kao izdanak iz Jišajeva stabla, iz loze Davidove, kraljevske loze, da bi rodila novoga Kralja, onoga koji će uspostaviti novo Božje Kraljevstvo i podignuti novi hram novoga Božjeg naroda. Stoji na vrhu, ona, ponizna službenica, koja je na riječ anđela imala snage reći: „Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po riječi tvojoj.“ (Lk 1, 38) U starijemu hrvatskome jeziku riječi „stup“ i „stablo“ susrećemo kao istoznačnice. Marija uzdignuta na stup, zapravo je znak stabla iz kojega je niknuo obećani plod spasenja, Bogočovjek Isus Krist.
Anđeli koji u božićnoj noći započinju pjev najradosnijega Događaja, ovdje nose znakove Kristove proslave. Božić i vazam spojeni u jedno. Na ovome se mjestu pred Katedralom blagoslivlje oganj u vazmenome bdjenju. Odavde kreće stup svjetla koji razgoni tamu noći i „božansko s ljudskim povezuje“. Tu izgara panj koji živi u našim hrvatskim običajima Badnjaka.
Katedralni trg postaje predivnom metaforom otajstva našega spasenja.
Pod stupom je voda života, voda koja je Kristovim silaskom u vode Jordana zadobila moć posvećivanja. Mi kršćani smo rođeni iz vode i Duha Svetoga, da bismo živjeli božanskim životom i da bismo poput stabla kojemu lišće nikad ne vene (usp. Ps 1, 3) na svojim granama uvijek donosili plod, dar onima koji su potrebni Božje ljubavi i ljudske blizine, a svojim vrhom – mišlju i čežnjom – trajno dodirivali nebo i tako zbilju vremena povezivali sa zbiljom vječnosti.
Marija nas pogledom i raširenih ruku poziva da uđemo u Katedralu, bor nam postaje smjerokazom, a u ovoj godini proslave desete obljetnice beatifikacije kardinala Stepinca gledamo njega, svjedoka, pastira i blaženika u susretu s Kristovim blagoslovom.
Stupnjevito gradimo slike božićnoga događanja, da bismo lakše čuli Božju riječ i bili povedeni u otajstvo koje ostaje neizrecivim i za koje nikakav ljudski govor i slike nisu dostatne. Skromno dolazimo pod bor i još tiše do praga ljudskih srdaca, s molitvom i darom. U krhkosti uresa sadržana je krhkost naše ljudskosti za koju bismo željeli da Božjom snagom preobraženo sjaji.
Svima hvala koji svojim darom šire Radosnu vijest i ovo drvo pretvaraju osmjeh neba zemlji. Današnja O antifona pjeva Emanuelu: „O dođi, dođi sa neba, / Gospodine i Bože naš, / da spasenje nam vječno daš.“ To te molimo, dobroto neizmjerna. Amen.
mons. Ivan Šaško,
pomoćni biskup zagrebački
Ovogodišnje kićenje bora ispred zagrebačke katedrale održat će se u petak 22. prosinca, s početkom u 18:45, nakon misnog slavlja u bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca (Kaptol 28), u 18 sati.