Hercegovački franjevac,  fra Tomislav Pervan osvrnuo se na evanđelje po Luki u kojem slušamo prispodobu o farizeju i cariniku koji su se došli pomoliti u Hram te razmatramo ispravnost molitve i razmišljamo o svojoj molitvi Bogu te kakav stav mi sami zauzimamo prilikom molitve. U nastavku prenosimo promišljanje fra Tomislava Pervana objavljeno na mrežnoj stranici Radio Mir Međugorje.

Iza evanđelja po Luki: Lk 18, 9-14

Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu.

»Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ‘Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili — kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’

A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože, milostiv budi meni grešniku!’

Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

Zagradit ćemo sebi pristup ovoj zgodi iz Isusovih usta promatramo li farizeja kao napuhana praznoglavca koji se samodostatno hvali pred Bogom u Hramu. On, naime, dolazi u Hram iz potrebe. Ne moli ništa, ne traži ništa, ne prosi ništa iz Božje ruke, on jednostavno daje hvalu i zahvalu. On je pravednik kakva opisuju i toliki psalmi u Starom zavjetu. On hodi pravim putem, nije među bezbožnicima, ne ide putem grješničkim, nego uživa u Zakonu Gospodnjem. O njegovim propisima misli dan i noć.

„Pobožnik“ i „bezbožnik“

Za toga farizeja ovaj carinik otraga jest ‘bezbožac’ jer ne obdržava Zakon. Ne drži se Božjega ustava, ne pazi na društveni poredak u vlastitom narodu, iskorištava svoje bližnje, ugoni poreze u ime tuđinske vlasti, reketari, bogati se na svojim bližnjima. On je pošao putem nepravde i ucjene, ni sam ne zna više koga je sve zakinuo i koga je oštetio da bi mu mogao vratiti dug.

 Isus naglašava čovjekovu sposobnost susreta sa samim sobom. Pogledati u sebe i vidjeti što se sve u nutrini krije.

Farizej radije ostaje siromah, ali pravedan, nego bogati carinik koji je ujedno bezbožan. On želi i nastoji svim svojim silama služiti samo Bogu. Isus naglašava čovjekovu sposobnost susreta sa samim sobom. Pogledati u sebe i vidjeti što se sve u nutrini krije.

Ova dva lika u Isusovoj prispodobi kontrastiraju dva stava, oni su živopisna ilustracija, uprizorenje razlike između religije i vjere, skupa vjerskih istina i životnog predanja. Obojica dolaze u isti Hram, mole se istom Bogu, ali je razlika među njima kao između neba i zemlje.

Oholost i raskajanost

Farizej pjeva hvalospjev svojim vrlinama, Bog mu gotovo i ne treba u životu, samodostatan je kao onaj koji obdržava Zakon. Svećenici će to iskusiti često u ispovjedaonici, gdje pokajnik pjeva hvalopoje sebi, kako nije činio ovo ili ono, kako su drugi krivi za njegovu nesreću i kako sve što trpi ima svoj korijen u drugima i sl.

Carinik pak nije samosažalan. On samo izriče kako bez Boga ne može te kako od njega sve očekuje. On se suočava s Jednim, s Istinom, s Bogom. Suočava istinu o sebi koju nosi u sebi, koje je posve svjestan, te očajnički vapaj potrebe za Bogom. Bog mu treba, Bog je istina njegova života. Promjena je nužna i on mora rasti prema slici koju nosi u sebi.

Uvjeren je kako služi svomu Bogu. A zapravo je time podigao zid spram ovoga novoga što je započelo sa samim Gospodinom Isusom.

Protiv farizejeva života ne bi trebalo biti prigovora, svi bismo trebali imati mnogo toga što resi ovoga farizeja. Ali je njegova pogrješka u strahovitoj samouvjerenosti i sigurnosti, u njegovoj oholosti, u zaslijepljenosti spram samoga sebe. Uvjeren je kako je pravedan, prema sebi ne gaji nimalo nepovjerenja. Uvjeren je kako služi svomu Bogu. A zapravo je time podigao zid spram ovoga novoga što je započelo sa samim Gospodinom Isusom.

Spomenik samomu sebi

Podiže farizej velebni, veličajni spomenik svojoj vjeri. Njemu je sve jasno. On točno zna što mu je činiti, on zna što je dobro a što zlo, zna razlikovati tko je dobar a tko zao. On zna da je on sam dobar, a da je ovaj pored njega zapravo zao. I upravo je tu njegova najteža pogrješka. Misli da sebi smije prisvojiti, uzeti Božja mjerila i mjeriti kao Bog. Misli da može mjeriti Božjim mjerilima, suditi Božjim sudom. Uspoređuje se s drugima, što je temeljna pogrješka u našim međuljudskim odnosima.

Ništa ga ne može pomaknuti s mjesta, ništa ne može probiti njegovu tvrdoću. Upravo je s takvima Isus imao najviše muke dok je hodio i naučavao, ali i najmanje uspjeha.

Ta njegova samouvjerenost jest poput teška i tvrda kamena. Ništa ga ne može pomaknuti s mjesta, ništa ne može probiti njegovu tvrdoću. Upravo je s takvima Isus imao najviše muke dok je hodio i naučavao, ali i najmanje uspjeha. Oni su se protivili svemu novome u Isusovoj osobi. A osobe kao što je ovaj carinik koje su uviđale svu svoju bijedu, koje su znale da su se ogriješile i o Boga i o čovjeka, koje se kaju riječima kralja Davida iz onoga pokorničkoga psalma, osobe koje su skrušena i ponizna srca, takvima je Isus imao pristupa i s njima je započeo graditi novi Božji narod. Ti su Gospodnji siromasi.

Biti Isusov suradnik

Jer, za kraljevstvo Božje i njegovu izgradnju nije bitno je li netko pravednik ili grješnik, ima li čovjek čisto ili nečisto srce, je li svet ili nesvet, nego – želi li se uključiti i biti suradnik u novome što Bog želi stvoriti preko Isusa u svijetu. Pokuša li čovjek sa svoje strane surađivati, promijenit će se njegov život i svijet.

Vidimo kakav obrat donosi Isusova osoba u čovjekovo biće, srce i kuću.

Svatko tko se uključi u Isusovo djelo pripomaže posvećivanju svijeta, ima udjela u Isusovu djelu stvaranja novoga poretka. Doskora će Isus unići u Jerihon i ondje blagovati kod nadcarinika Zakeja. Vidimo kakav obrat donosi Isusova osoba u čovjekovo biće, srce i kuću.

Oprost primiti – oprost darivati

Ono što vrijedi jest smilovanje. Farizej nema smilovanja ni prema kome, a upravo je Bog onaj koji se čovjeku smiluje – pa i rasipnu sinu. Svijet se nije mijenjao niti promijenio niti onda kao ni danas etičkim apelima, humanim mišljenjem, pozivima na mir i pravednost, nego svjedočanstvom i životom osoba koje su iskusile promjenu u svome životu.

Isus je njihove živote naglavačke izokrenuo. Ni danas nema drugoga načina ni puta do promjene svijeta.

Svjedočanstvom apostola, Petra, Pavla, onih žena koje je Isus izliječio. Svi su oni svojim životom bili jamci nove istine i promjene vlastitoga života. Isus je njihove živote naglavačke izokrenuo. Ni danas nema drugoga načina ni puta do promjene svijeta.

Prava i lažna pobožnost

Ponovno jedna dobra lekcija iz Isusovih usta spram prave i krive, lažne i prijetvorne pobožnosti. Ne smijemo se ponašati kao da bi se Bog trebao nama nakloniti, biti nama zahvalan što smo učinili ovo ili ono u životu za njega. I kao da bi nas on treba potapšati po ramenima govoreći: “Da, samo tako! Naprijed! Na pravom si putu!”

Ne. Prvi je korak učinio on, davno prije nas. On nam je darovao sve. S Bogom nema trgovine. Ne možemo se ponašati prema Bogu poput trgovaca: Učinim li ovo ili ono, ti mi, Bože, moraš uzvratiti nebom. Isus kaže, recite na kraju, sluge smo beskorisne!

Svi ga preziru i mrze. Jedino što mu ostaje jest Bog koji vidi u srce, koji zna koja mu je nevolja na duši.

Ne, svi stojimo pred njim praznih ruku. I samo je takav stav pred njim ispravan. Carinik zna da je svojim postupcima izgubljen. I pred Bogom i pred ljudima. Nitko ga ne cijeni, nitko ne priznaje, nitko ne voli. Svi ga preziru i mrze. Jedino što mu ostaje jest Bog koji vidi u srce, koji zna koja mu je nevolja na duši.

Domalo nakon ove zgode u Lukinu Evanđelju – a ovu zgodu donosi samo Luka u svome Evanđelju – imamo Isusa u Jerihonu gdje se susreće s nadcarinikom Zakejem. Nakon što je htio vidjeti Isusa, doživljava da Isus dolazi u njegovu kuću na objed. I zaključak: I ovaj je bijedni Zakej Božje dijete, i on treba spas i sreću. Zahvalimo Gospodinu za sve njegove životne lekcije i zaputimo se u njegovu školu. I bit ćemo mudri i bogati.