Današnje nas evanđelje suočava s prizorom gdje neki učeni čovjek pita Isusa o nečemu, iako već unaprijed zna odgovor: Koja bi to bila glavna zapovijed u Zakonu? Isus u svom odgovoru ne govori o jednoj zapovijedi, već o dvjema koje su vezane jedna uz drugu. Ovom Židovu jasno je da je najvažnija zapovijed ljubav prema Bogu. Ako si Židov, a ne ljubiš Boga, onda nešto nije u redu s tobom. Reci javno da ti Bog ništa ne znači, ili posvjedoči to svojim vjerskim nemarom, pa ćeš vidjeti što te ide. Prema židovskom Zakonu, bit ćeš izbačen iz zajednice. 

Mi nismo Židovi, ali smo kršćani. Taj isti Bog u kojega vjeruje jedan Židov postao je još konkretniji: postao je čovjekom. U našoj vjeri sve je tako opipljivo i puno fizičkog doticaja između Boga i čovjeka. Što učiniti s čovjekom koji je kršten uime Isusa Krista, a za njega ne mari? Jesmo li ikada doživjeli da je netko zbog svoje nevjere javno isključen iz zajednice kršćana?

Osim glavne zapovijedi o ljubavi prema Bogu, Isusov odgovor upućuje na još jednu, a to je ljubav prema bližnjemu. Ova nova zapovijed koju Isus pridružuje prvoj, općepoznatoj, znači da se Boga ne može voljeti ako se ne voli bližnje; kao i obrnuto: bližnjega ne možeš voljeti ako ne voliš Boga. Ovo drugo kao da je nestalo iz svijesti mnogih ljudi. Povijesno vrijeme u kojem živimo pokazuje prilično neprijateljsko držanje prema čovjeku. Čudimo se što nam je sve krenulo naopako. Čudimo se što se odrasli više međusobno ne poštuju. Ne pozdravljaju se na ulici. Okreću glave jedni od drugih. Čudimo se što djeca i mladi ne znaju osnovnu kulturu ponašanja, kulturu oblačenja, što nemaju poštovanja prema roditeljima, nastavnicima, vjerskim autoritetima. Što je s borcima za prava životinja? Važnije je pobrinuti se za napuštenog psa, nego jednom čovjeku omogućiti da ima gdje spavati i što jesti. Kakva životinjska prava! Pravo počiva na razumu, a životinje nisu razumska bića. I ne samo to. Još veći dokaz da gazimo svoj razum jesu mnoge druge rasprave. Zar nije tako očito kako se danas ne poštuje riječ stručnjaka, znanstvenika? Ne želite čuti jednog znanstvenika biologa koji kaže da ljudski život započinje začećem u utrobi majke. Ne želite čuti jednoga ekonomista analitičara koji govori da neplaćanje poreza, što je samo po sebi krađa državnog novca, može dovesti do gospodarske krize u zemlji. Ali ne, danas je glavni kriterij života: „Meni je dobro.“

Samo razmišljamo o sebi. Da nam je sve ugodno, da imamo dovoljno za jesti, da se fino oblačimo, da nam nitko ne smeta i ne zadire u našu privatnost. Nije cilj života da je samo tebi dobro, nego da je svima dobro. Nitko ne živi sam. Kao što ti čekaš u redu ispred policije za izdavanje osobne iskaznice, tako čeka i netko drugi. Zašto si ti važniji? Ili za tehnički pregled vozila, za pregled kod liječnika, za šišanje kod frizera, itd. Djevojka ostane trudna, ne želi roditi svoje dijete, pa odluči pobaciti. Društvo danas kaže: „Pa što? To je njezino tijelo. Ona može kako hoće.“ Opet je samo sebi važna. Ako uđeš preko reda u neki državni ured, naljutio si njih desetak koji stoje u redu. Ali prođe dan, dva i nitko se više ne sjeća da je bio ljut. Ako učiniš abortus, ne da si nekome oduzeo red, nego si spriječio kompletan život i to ne nekome, nego vlastitome djetetu. A trajne posljedice ostaju na majci.

Ovo je najjasniji primjer kako je danas sve usmjereno protiv čovjeka. Gdje je uzrok svemu tome? O tome nas uči Isus Krist u današnjem evanđelju: ako netko ne prizna Boga, onda ne zna ni što će s čovjekom koji je remek-djelo njegova stvaranja. Izvorna čežnja svakoga čovjeka, duboko utisnuta u njegovo srce, jest čežnja za Bogom. Ta čežnja je danas potisnuta. Nalazi li današnji čovjek smisao i radost svoga života u Bogu? Ne trebaju nam neke učene analize i mjerenja ovoga stanja, jer svakodnevni život često svjedoči da je vjera postala periferna pojava ne samo u društvu, u kulturi i politici, već i na osobnoj razini; ljudi svoju sreću ne traže u duhovnim, nego u materijalnim vrijednostima.

Ono što mi kao vjernici imamo s Isusom Kristom jest nada za koju se možemo uhvatiti. Nije sve izgubljeno. Istina je u osobi Isusa Krista. A ta istina je da Bog i čovjek ne žive u dva različita svijeta, nego se njihovi životi isprepliću i spajaju u jedan život. Ostaje nam pitanje: Kako doista ljubiti Boga i bližnjega? U stara vremena ljude je zaokupljala misao kako da pokažu Bogu da ga ljube, pa su mu žrtvovali svoja materijalna dobra. Ono najbolje što su imali donosili su u Hram i prikazivali Gospodinu. Ali nikad nisu bili sigurni da je to bilo dovoljno. Znali su da ljube Boga više od vrijednosti jedne koze ili ovce.

Isus nas je naučio da ima jedan siguran put kako možemo iskazati svoju ljubav prema Bogu – a to je da ljubimo jedni druge.

Isus nas je naučio da ima jedan siguran put kako možemo iskazati svoju ljubav prema Bogu – a to je da ljubimo jedni druge. Kasnije će dati konkretan primjer kako to činiti pa će nadodati svojoj zapovijedi: kao što sam ja vas ljubio. Zato već od danas, kad vidiš drugu osobu, odbaci od sebe pogled sa svojim opterećenim predrasudama, zastani koji tren i reci samome sebi: „I ovaj čovjek i ova žena vrijedi isto kao i ja. Mi smo remek-djelo našega Stvoritelja.“ Vidjet ćeš kako će se odjednom svijet promijeniti.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Marija Brkića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.