Smrt je zagonetna. Neuhvatljiva. Rubna. Teško je o njoj misliti i govoriti. Bježi nam iz riječi i pojmova. Ona je kao neka svemirska crna rupa koja sve guta.

Uskrsnuće je negacija smrti. Pobjeda nad smrću. Ni uskrsnuće se ne da uhvatiti u pojmove i riječi. I ono je rubno. Zagonetno. Toliko je puno svjetla, za razliku od crne smrti, da nas zasljepljuje. U evanđeljima imamo govor o uskrsnuću samo u nekoliko poglavlja. Na rubu. Na kraju. I to nešto malo nam je dragocjeno da možemo sebi uprisutniti njegovu snagu.

Uskrsnuće je negacija smrti

Prije svoje smrti Krist je rekao da će sve privući k sebi kad bude uzdignut sa zemlje. Bio je u zemlji. Uskrsnuo je i uzdigao se iznad zemlje. I postao je silno privlačan. Dok je hodao po zemlji, tražio je svoje učenike. Obilazio je gradove i sela. Doživljavao je žestoka odbijanja.

Nakon uskrsnuća oslobodila se njegova privlačna snaga.

Vidimo žene kako trče na grob.

Petar i Ivan trče na grob.

Kada su ga žene ugledale, poletjele su prema njemu. I Marija Magdalena je sva rastrčana. Krist je mora zaustavljati: Nemoj me dirati! Postao je atraktivan. Privlačan.

Onda dvojica učenika s puta za Emaus prisiljavaju ga da ostane s njima. Srce je gorjelo u njima. Komu srce gori? Kad su ga prepoznali u lomljenju kruha, brzo trče u Jeruzalem javiti ostalima. A što reći na brzu, trostruku, Petrovu izjavu: Volim te!

Dok je bio u običnom tijelu, nama u svemu jednak osim u grijehu, imao je i neku branu, nešto što je odbijalo. Svaki čovjek straši drugoga čovjeka. Privlači i odbija. Oslobađa i ugrožava. Uskrsnućem je otpalo ono što odbija (smrt) i ostalo samo ono što privlači. Oslobađa. Uskrsli Krist je živo oproštenje. Živi mir. Mir vama! Živi život. Duh životvorni. Oduhovljeni Adam. Novi čovjek. Slavni čovjek. Ljubljeni čovjek. U njemu je sva milina.

Uskrsnućem je otpalo ono što odbija i ostalo samo ono što privlači

Kristova privlačnost nije se završila s ono nekoliko dana nakon uskrsnuća. Nastavila se kroz svu povijest. Vjerujemo da će biti kroz svu vječnost. Razloga njegove privlačnosti ima bezbroj, ali je najdublji – jer je pobjednik nad smrću.

Sve je ovako ili onako, ali smrt nas guta. Smrt nas razara. Usmrđuje. Tjelesna, psihička i duhovna smrt. Smrt nas izluđuje. Pred njom smo nijemi. Maleni da manji ne možemo biti. Jadni i bijedni. Žalosni. Ustrašeni. Potpuno ugroženi.

Kako da nas onda ne privlači, bez sentimentalnosti, Onaj koji je razorio smrt! Gdje je smrti pobjeda tvoja? Gdje je smrti žalac tvoj?

Pavao je kasnije govorio da se širi Kristov miris. (Žurne su žene na grob nosile mirisna ulja!) Otpao je potpuno smrad smrti. Miris privlači. A kako to da nas ipak ne privlači? Može biti da smo izgubili osjećaj za miris? A može čak biti da nam se u glavi nešto promijenilo pa da nam smrdi ono što miriše, a miriše ono što smrdi? Krist privlači, ali se ništa ne događa automatski, po zakonima kemije. Osoban je doživljaj. Osobno traganje. Osobno prepuštanje. Osobna otvorenost. Osobno obraćenje.

Izvor: Nedjelja.ba