Prvi korak – dati hvalu i zahvalu Bogu!

Zahvaljivati ​​Bogu za dobra koja nam daje danas je rijetka praksa; većinu vremena zaboravljamo koliko smo očajnički željeli dobiti ono što smo na kraju i dobili. Što se događa kada stvari krenu onako kako smo se nadali? Krenemo svojim veselim putem, zaboravljajući da su se stvari lako mogle okrenuti u suprotnom smjeru. Poput devetorice gubavaca koje je Isus izliječio, uzimamo što nam daje, a da ni riječju ne izrazimo zahvalnost.

Zaboravljamo da su se stvari lako mogle okrenuti u suprotnom smjeru.

U ovom digitalnom dobu, mnoga današnja djeca više se ne uče davno izgubljenom umijeću slanja zahvalnica (ne znaju ni kako pravilno adresirati omotnicu). I to je sramota. Jer koliko god zahvalnica mogla izmamiti osmijeh na lice primatelja, njezina je još važnija svrha naučiti djecu zahvalnosti. Učiti djecu da kažu „hvala“ nije samo pitanje lijepog ponašanja. To ih priprema da stupaju u Božju prisutnost.

Hvala ti, Isuse!

Stvar s „hvala“ je ta da, iako neki od nas nisu dovoljno poučeni u izražavanju zahvalnosti za darove, mnogi ipak jesu. Kad nam se dogodi nešto radosno ili uzbudljivo, prve riječi koje izgovorimo su: „Hvala ti, Isuse!“ I zasigurno, Isus se raduje našoj ushićenosti i zadovoljan je našom radošću. On se veseli s nama!

No kada nam se događaju dobre stvari, to obično nije trenutak kada se žalimo da ne čujemo Božji glas. U trenucima kada se čini da je Bog odgovorio na naše molitve upravo onako kako smo se nadali, naša vjera, ako išta, dobiva dodatni poticaj.

Zahvaljujte Gospodinu!

U vremenima kušnje počinjemo sumnjati u svoju sposobnost da čujemo Boga. I upravo tu leži srž problema – zašto nam „osnovno“ i „jednostavno“ više nisu tako očiti. Da bismo istinski vjerovali, moramo naučiti zahvaljivati Bogu ne samo za ono što nam se sviđa, već i za ono što nam se ne sviđa. Tko bi to želio činiti? Apsolutno nitko. I upravo zato takva zahvalnost predstavlja tako snažan čin povjerenja.

Da bismo istinski vjerovali, moramo naučiti zahvaljivati Bogu ne samo za ono što nam se sviđa, već i za ono što nam se ne sviđa.

Reći „hvala“ za stvari koje nam se ne sviđaju isto je kao reći Bogu da smo sigurni kako On brine o nama, da ima plan i da nikada ne bi dopustio našu patnju ako iz nje ne namjerava izvesti veće dobro. Ako nas zahvaljivanje Isusu za stvari koje volimo uvodi u Njegovu prisutnost, onda nas zahvaljivanje za stvari koje nam se ne sviđaju postavlja izravno na Njegovo krilo.

Ali što onda? Na kraju, kada patimo, tada je najteže moliti. Ne možemo razmišljati, ne možemo čitati, ne možemo govoriti. Čini se da jedino što možemo je jednostavno sjediti. Što je bolno, ali i genijalno.

Drugi korak – molitva!

„Sjediti tamo“ i „ne raditi ništa“ upravo je ono što nas vodi do drugog koraka: utišavanju našeg vanjskog svijeta kako bi naš unutarnji svijet mogao primiti Njegovu riječ.

Molitva nije ništa drugo nego komunikacija srca, a u govoru Duha, riječi nisu potrebne, niti mogu dovoljno obuhvatiti ono što nam Otac želi reći. Jedina riječ koju nam Gospodin na kraju mora priopćiti je ljubav, a patnja je ta koja daje našim srcima da se rastegnu.

Zahvalnost i molitva dva su načina na koja učimo slušati Božji glas.

Zahvalnost i molitva dva su načina na koja učimo slušati Božji glas, ali postoji još jedan, vrlo osnovni, vrlo jednostavan i sasvim očit način da Ga čujemo… toliko jednostavan i očit da se čini kao da ne bi mogao ‘funkcionirati’.

Treći korak – odgovore tražite u Svetom pismu!

Obiteljska Biblija često bi skupljala prašinu na našim noćnim ormarićima, uz pogrešno uvjerenje da je sve što se u njoj nalazi tek zbirka legendi i priča koje su davno zapisali drevni ljudi. Koja je svrha ponovnog čitanja onoga što smo već bezbroj puta čuli na misi? Poanta je u ovome: ‘Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna… te prosuđuje nakane i misli srca.’ (Heb 4,12). Drugim riječima, Sveto pismo nam ne govori samo o onome što se dogodilo nekada – ono nam govori o onome što se događa sada.

Sveto pismo govori o onome što se događa sada.

Tada će nam izvještaj o Isusovu životu oživjeti; uočit ćemo pojedinosti za koje bismo se zakleli da ih nikada prije nismo čuli. Pismo će nas poučiti kako se nositi s vlastitim poteškoćama i kako živjeti svoj život sada. Otkrit ćemo da je Sveto pismo doista jedino štivo koje nam je potrebno – baš kao što je bilo svetoj Tereziji iz Lisieuxa.

Prepoznajete Njegov glas?

Napokon, kada naučimo slušati Božji glas ulaskom u Njegovu prisutnost s hvalom i zahvalnošću, tražeći Ga u tišini svoga srca i slušajući Njegovu opipljivu riječ u Svetom pismu… s vremenom jednostavno počnemo prepoznavati glas našeg Oca.

Prepoznajemo Njegov glas, baš kao što ovce prepoznaju glas svoga pastira. Naš Pastir ima jednu sasvim jedinstvenu osobinu svoga glasa: on vraća mir našim srcima, čak i onda kada su Njegove riječi teške za čuti. Glas Pastira nas ohrabruje i uzdiže, čak i usred teških okolnosti.

On vraća mir našim srcima, čak i onda kada su Njegove riječi teške za čuti.

A kada naučimo prepoznavati Njegov glas u molitvi i Svetom pismu, počinjemo Ga prepoznavati u svemu: u knjigama koje čitamo, u programima koje gledamo, u prijateljima – i strancima – koji nam upućuju riječi.

Učimo razlikovati tko je Njegov glasnik prema mjeri mira kojim nas ispunjavaju njihove riječi, one koje nas podsjećaju da je sve što nas snađe u životu pod providonosnom brigom Oca i da će na kraju sve raditi na naše dobro.

Izvor: Catholic Exchange