Prvo je diskretna i tajna a drugo treba rasteretiti svoju savjest koja nas optužuje i treće je to da treba izbaciti iz sebe ono što ne valja, da nas ne ‘grize’ i ono loše u nama. Dakle, za kršćane je čišćenje duše. Vraća mu se posvetna milost. Neokajane krivnje određuju i našu sadašnjost i našu budućnost. Okajane krivnje oslobađaju dušu od tereta krivnje i grižnje savjesti. Gdje se dogodi kajanje, duša ozdravlja. Okajana prošlost više ne pritišće, a duša nije pod teretom krivnje pa djeluje kao da je obnovljena i pomlađena. Izgovor onih koji izbjegavaju susret s kajanjem i pokušavaju stvoriti dobre odluke glasi: ne kajati se, nego iz pogrešaka učiti i unaprijed činiti bolje!

Ovakav put, međutim, veoma često vodi u samoprijezir, u najgore od svih mogućih stanja duše. Ako se ne kajemo udaljavamo se od drugih a posebno od sebe. Kajanje nas vraća nama samima, usmjeruje na žarišna mjesta naše krivnje na kojima dogođeno zlo priziva novo zlo i oduzima mu moć. Izbacuje ga. Skida s prošloga krivnju i njezin teret, oduzima zlu njegovo nagnuće da se širi i množi. Kajanje je borba za istinu i traži od nas borbu protiv oholosti. Oholost nikada ne pokazuje istinu. Iskrivljuje je. Oholost potiskuje istinu i time pro-izvodi krutost srca. U duši u kojoj se nakon krivnje nije dogodilo kajanje ne može se dogoditi istina. Oholost i ponos ukrućuju dušu. To omogućuje krivnji da se smjesti u dubinu duše i ovlada njome. Daleko mu je teže odreći se sebe, ispustiti oholost, pristati na poniznost.

Samo je kajanje u stanju priznati krivnju, izreći ju i nadvladati stid, dok se oholost se boji susreta sa stidom, ne može mu se izložiti pa pred njim ukruti.

To znači da nam se u kajanju najavljuje mogućnost promjene. Čovjek je biće koje se može mijenjati. Oholost ne da čovjeku promjene. Kajanje vraća čovjeku njega samoga. Te vidi čovjek da može bolje. Umjesto krivnje dolazi, milost. Postaje se novi čovjek a stari se napušta. Čovjekovo srce postaje raskajano srce, a time se otvara prostor da mu srce postane novo srce. Novo srce je promijenjeno srce. Nanovo rođeno srce. Ono je vezano uz šutnju, smirenost, sabranost i ozbiljnost. Što je krivnja dublja, to je kajanje bolnije i oštrije. Čovjek kajanjem ulazi u svoju nutrinu. Što je čovjek iskreniji i dublji u kajanju to čovjek dobiva veće milosti. Istina je lijek.

Isus se ne umara praštajući nam, a za dobro pokajanje potrebna je iskrenost i čvrsta odluka da želimo biti bolji.

Kajanje je proces ulaska u istinu. Novo i preobraženo srce je istinito srce. ‘Tko se ne pokaje i „glumi kršćanina“ čini veliko zlo Crkvi, rekao je papa Franjo. I još je rekao: ‘Svi se moramo priznati „grešnicima“, ali trebamo paziti da ne postanemo „pokvareni“. Dobrotvori Crkve koji istovremeno potkradaju državu su nepravedni ljudi koji vode dvostruki život.’ Treba reći da Isus rado prašta. Papa kaže da se Isus ne umara opraštajući nam. Dakle, ako se ne kajemo ni ne priznajemo svoj grijeh, dvolični smo vjernici. Treba reći da se prije kajanja treba ispričati onima i tražiti oprost, ako smo koga povrijedili. Ako nam ta osoba neće oprostiti, to nije naš problem. Važno je da smo se mi ispričali. To je veliki ‘egoizam ‘, i za to će odgovarati za taj grijeh. Isto je s onima koji ne daju priliku za ispriku. I na kraju treba spomenuti da je za dobro kajanje potrebna iskrenost i čvrsta odluka da želim biti bolji. Jer sam u kajanju spoznao koliko sam grešan i malen pred Bogom. Treba reći još da se treba ispovjediti po potrebi, ali je najbolje ispovijedati se uoči ili na sam Prvi petak. Dakle, mjesečno jedanput.

Vlč. Krunoslav Pačalat, bivši župnik Župe blaženog Alojzija Stepinca u Koprivnici, koji je već nekoliko godina radi teške bolesti smješten u Domu za starije i nemoćne osobe, aktivan je na društvenoj mreži Facebook gdje objavljuje duhovne misli.