Svetkovina Božića vrhunac je Božićnog ciklusa koji započinje došašćem, četiri nedjelje prije Božića. Smatra se da se Božić počeo slaviti već 330. godine u Rimu i tako se počeo potiskivati poganski blagdan “Sol invictus” na dan zimskog solsticija koji je, prema rimskom kalendaru, padao 25. prosinca. Dr. Zvonko Pažin, liturgičar na đakovačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu, župnik u Čepinu, i dugogodišnji suradnik Hrvatskoga katoličkog radija, ističe da je poganski blagdan slavio pobjedu mladog sunca koje se ponovno rađa, a na Božić su kršćani počeli slaviti rođenje Krista, koji je ono mlado sunce s visine koje nas je pohodilo, kako pjeva Zaharijin hvalospjev (usp. Lk 1,78-79).

Dr. Pažin podsjeća i na jednu drugu teoriju o postanku Božića koja se poziva na tradiciju iz 3. stoljeća. Smatralo se da je svijet stvoren 25. ožujka, na proljetni ekvinocij, a vjerovalo se da je toga dana Isus umro. Budući da je u Isusu sve savršeno, on je toga dana i začet, tj. Riječ je Tijelom postala, pa se onda, logično, rodio 25. prosinca. Nadalje je ukazao na razliku u slavljenju iste svetkovine na dva različita datuma. Rimokatolici Božić slave po Gregorijanskom kalendaru, dok se pravoslavni vjernici još uvijek pridržavaju Julijanskog kalendara, te dosljedno Božić slave 7. siječnja. Grkokatolici su po tom pitanju neujednačeni, što znači da neki Božić slave 25. prosinca, a drugi 7. siječnja. Naime, “prema egipatskom kalendaru zimski bi solsticij padao 6. siječnja, pa se onda na kršćanskom Istoku počeo slaviti paralelan blagdan Bogojavljenja, grčki epiphania. Rimski Božić kao prvo slavi rođenje Kristovo, zatim poklon pastira i mudraca, te pokolj nevine dječice. Kad se i u Rimu počelo slaviti Bogojavljenje, onda se toga dana posebno spominjalo poklon mudraca, a 25. prosinca samo rođenje Kristovo. Kada je kršćanski Istok sa svoje strane prihvatio rimski Božić od 25. prosinca, on je toga dana počeo slaviti sva tri događaja: rođenje Kristovo, poklon pastira i poklon mudraca. Danas je 6. siječnja u istočnim Crkvama samo spomen Krštenja Kristova, a zapadna liturgija toga dana spominje objavljenje Krista svim narodima, Kristovo krštenje i ujedno čudo u Kani Galilejskoj”, ističe dr. Pažin.

U govoru o božićnom ciklusu dr. Pažin naglašava da se na svetkovinu Bogojavljenja na Zapadu spominjemo objave Kristove svim narodima, a ne samo Izabranom narodu. Stoga je to prekretnica u povijesti spasenja. Bogojavljenje je u nekim krajevima dobilo i svoju osminu, kada se slavilo krštenje Kristovo. Danas se ova svetkovina slavi u nedjelju nakon Bogojavljenja, što je 2019. godine u nedjelju 13. siječnja. To znači da je slavlje Gospodinova krštenja datumski pomično – do prve nedjelje po Bogojavljenju. A što se božićne osmine tiče, podsjetimo da Crkva osam dana slavi najveća otajstva vjere – Vazmeno i Božićno.

Liturgijska godina slijedi tijek Isusovog života. Počinje iščekivanjem i pripremom za Isusovo rođenje. Zato i kažemo da s Prvom nedjeljom došašća u Crkvi slavimo novu godinu, novu liturgijsku godinu (koja se kalendarski razlikuje od građanske godine). Slijedi masakr nad nevinom dječicom, potom dolazak triju Kraljeva ili mudraca s Istoka na poklon djetetu Isusu da bi božićni ciklus bio dovršen događajem Gospodinova krštenja. Stoga božićno vrijeme zavšava Nedjeljom krštenja Gospodinova, i to je dan kada božićna drvca napuštaju obiteljske domove.

Kako je nastala polnoćka? Dr. Pažin ističe da je slavlje Božića u zapadnoj liturgiji osobito bogato. Predviđene su čak četiri mise: misa bdjenja, misa polnoćka, misa zornica i danja misa. Na početku Sabora 431., koji je donio dogmu o Marijinu bogomaterinstvu, sagrađena je u Rimu bazilika Svete Marije Velike, a u VI. stoljeću uz nju još i oratorij u čast betlehemskih jaslica. Tako se došlo na ideju da se u noći između 24. i 25. prosinca u njemu slavi bogoslužje kao i u Betlehemu. Tako je nastala polnoćka.

Prve su jaslice bile sama Betlehemska špilja. To su mjesto štovali prvi kršćani iz židovstva, a majka cara Konstantina Jelena dala je u 4. stoljeću nad tom špiljom sagraditi baziliku. Druge su jaslice bile one kod Marije Velike iz 6. stoljeća. Prve moderne jaslice napravio je sv. Franjo Asiški 1223. u mjestu Greccio blizu Asiza: u jednu je staju unio sijena i slame, uveo vola i magarca, postavio oltar i, uz biskupovo dopuštenje, jedan je svećenik tamo služio misu. Današnje jaslice po crkvama imaju svoje podrijetlo u pučkim skazanjima rođenja Isusova.

Uz Božić su vezani brojni narodni običaji poput ukrašavanja borova, paljenje badnjaka, sadnja božićne pšenice, prije se unosila slama u kuću i sl. Neki imaju svoje korijene u poganstvu, a noviji običaj je Betlehemsko svjetlo. Od svijeće zapaljene u Betlehemu pale se druge svijeće te se u zaštićenim fenjerima prenose diljem svijeta.

Na kraju upozoravamo i na to da u vremenu sekularizacije i komercijalizacije, veliki dani otajstva naše vjere – Božjeg utjelovljenja, u javnom govoru postaju tek praznici. Kao kršćani, nastojmo slaviti to veliko otajstvo u svjetlu vjere i u radosti. I za nas su to blagdani.