„Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša“, odgovorio je, na poticaj svećenika Elija, mladi Samuel Božjem pozivu. „Govori, Gospodine!“ Bog doista govori. Govorio je po prorocima, konačnu riječ progovorio nam je po svome Sinu, a danas govori po Crkvi. Kad god se na bogoslužju naviješta Božja riječ, u tom trenutku Bog govori tebi i meni. Crkva daje Bogu glas da i danas snažno i istinito progovara čovjeku. Kad Bogu kažemo: „Govori, Gospodine“, onda to podrazumijeva spremnost slušati. Kad nekoga ne želimo slušati, kad nas njegova riječ ne zanima, kažemo: „Šuti!“ Danas, potaknuti mladim prorokom Samuelom, i mi želimo Bogu reći: „Govori, Gospodine! Uči nas, savjetuj nas, opominji nas, hrabri nas. Nemoj nam uskratiti svoju riječ jer ćemo se izgubiti u bespućima ovoga svijeta. Ne prestani govoriti, Gospodine, iako te ne slušamo uvijek rado. I kad zatvorimo svoje srce i začepimo uši, govori, Gospodine, da ne propadnemo.“

Nalazimo se na početku nove godine, tek joj je dva tjedna. Pred nama je vrijeme u kojem će Gospodin opet govoriti, uvijek iste, a uvijek nove riječi. Iste, jer su istina koja se ne mijenja, a nove, jer uvijek iznova otkrivaju u nama nove prostore obraćenja, napredovanja u ljubavi, mijenjanja loših navika, borbe s vlastitim slabostima. No, pogriješit ćemo zaustavimo li se samo na prvom dijelu Samuelove rečenice: „Govori, Gospodine.“ „Sluga tvoj sluša“ drugi je dio te rečenice, neizmjerno važan. Evanđelje nam predstavlja poziv prvih apostola, ljudi koji su bili pozvani slušati. Najprije su slušali Ivana Krstitelja, svog prvog učitelja. Pažljivo su ga slušali, tako pažljivo da su u Isusu prepoznali Spasitelja i doveli k njemu druge buduće apostole. Bili su to ljudi koji su znali slušati. Nisu bili bezgrešni, imali su puno mana, ali su se mijenjali jer su znali slušati. Nisu razumjeli sve što su slušali, posebno ne Isusov govor o uskrsnuću, ali su dopuštali Bogu da ih vodi i da im malo-pomalo otkriva istinu. Kad su ugledali Uskrsloga, onda su shvatili ono što su ranije slušali, a nisu razumjeli.

Kad smo spremni Boga pažljivo slušati, on nas vodi prema istini koja nam se kad-tad otkriva.

Kad smo spremni Boga pažljivo slušati, on nas vodi prema istini koja nam se kad-tad otkriva. Možda i nakon duljeg vremena, otvore nam se oči pameti i srca te shvatimo da je najmudrije što smo mogli učiniti bilo da Boga vjerno i ustrajno slušamo. Ali, ne! Ne postupamo uvijek tako. Slušamo sve i svakoga, do nas dopiru razne riječi koje nam se čine istinite i uvjerljive. Slušamo medije, slušamo okolinu, slušamo razne lažne vođe i učitelje pa i same sebe više negoli Boga. Ne pitamo se jesu li poruke koje slušamo u skladu s Božjom riječju jer jedino tako možemo razlikovati lažne od istinitih riječi. Mnogim riječima poklonimo povjerenje iako su pune loših namjera, klevetničke, neprovjerene, zlonamjerne. I bivamo prevareni, uvučeni u laž i predrasude. O, koliko li je samo takvih ljudi oko nas, zavedenih, prevarenih, srdaca napunjenih mržnjom prema drugim ljudima pa i prema vjeri, Crkvi, svećenicima.

Na početku ove nove godine pred očima su nam prvi apostoli. Oni su znali dobro slušati i shvatili da slušati znači činiti onako kako čuješ. Shvatio je to i mladi Samuel. Zato je i postao veliki prorok, silan na riječi i djelu. „Tko sluša ove moje riječi, a ne vrši ih bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku“, rekao je Isus. Mnogima se „kuća srušila“ zbog neslušanja Božje riječi. Neposlušnost Bogu najveći je čovjekov problem. Svima i svakome ćemo povjerovati, slušati razne uhu ugodne (a varljive) riječi, prihvaćati zahtjeve okoline i društva, slijediti razne trendove, povoditi se za drugima, uklapati se u većinu ne bismo li nešto postigli, ostvarili neke ciljeve, ispunili si neke želje i ambicije. Vrlo često nećemo razmišljati o tome što Bog o tome misli i kaže. Ne slušamo uvijek dobro i zato ne radimo uvijek dobro. A Bog i dalje govori, govorit će nam i ove godine koja je pred nama.

Valja nam iznova donijeti odluku da ćemo slušati Boga i Crkvu po kojoj nam on progovara. Samo ako Boga budemo pažljivo slušali naša će molitva i nedjeljna misa biti redoviti, naš sakramentalni život ustrajan, naša djela ispunjena ljubavlju, naše kajanje iskreno, a praštanje od srca, bit ćemo kršćani na djelu, graditelji zajedništva, djelitelji ljubavi, širitelji mira. Samo ako Boga budemo pažljivo slušali, nećemo biti žrtva manipulacije, nećemo izgubiti svoje ljudsko i kršćansko dostojanstvo, nećemo biti drugome uzrok nevolje, nećemo „rušiti kuću“ svoga života, nego će biti onako kako reče Isus: „Tko sluša moje riječi i vrši ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, ali ona ne pada.“ Dao nam Bog i ove godine otvorene uši za njegovu riječ i srce spremno vršiti njegovu volju.

Uz dopuštenje uredništva propovijed vlč. Roberta Farkaša prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.