Isprika ne može biti u kondicionalu:

Oprosti ako sam te povrijedio.

Isprika ne može uključivati izlike:

Oprosti, ali…

Isprike ne smiju biti manipulativne, nemoj od sebe činiti žrtvu:

Oprosti, znaš da sam smeće.

Jednako tako i nakon grijeha: pokajanje ne smije postati očajavanje.

Pokajanje treba biti iskreno:

Žao mi je. Neće se ponoviti. Što mogu učiniti da popravim ovu situaciju?

Moderno društvo previše nas navodi da brinemo o svojim pravima, o svojim osjećajima, da se fokusiramo na svoje rane, na olakotne okolnosti koje uvjetuju naše čine.

Znaš li pogledati izvan svog balončića?

Isprika ne može biti u kondicionalu: Oprosti ako sam te povrijedio.

Je li ti žao što si učinio nešto loše, ili ti je žao samo to što je to izazvalo posljedicu koja ti nije u interesu? Ovakva izjava može i insinuirati da je sugovornik samo preosjetljiv, a da si ti u pravu.

Isprika ne može uključivati izlike: Oprosti, ali…

U odnosu s bližnjima, napad ne može biti najbolja obrana. Raspravu o tome što je dovelo do tvog čina i sukoba ostavi za kasnije, sad se ispričavaš zbog onoga što si učinio, ne zbog onoga što je druga osoba učinila.

Isprike ne smiju biti manipulativne, nemoj od sebe činiti žrtvu: Oprosti, znaš da sam smeće.

Čak i onda kad tvoje pokajanje vodi malodušnosti i mržnji prema sebi, kad se ispričavaš, nisi ti u centru. Moguće je da tvoj manjak samopouzdanja vodi tjeskobi koja se očituje u tome da povrijediš drugu osobu, ali sada tvoje boli nisu u centru, u centru je druga osoba koju si povrijedio.

Jednako je tako i nakon grijeha: nisi ti u centru, Bog je.

Ako se uloviš da očajavaš nakon grijeha, nije ti žao što si uvrijedio Boga, već to „kako se to meni moglo dogoditi?”

Pokajanje ne može biti ni bijeg od suočavanja s Bogom. Ako ti je žao, htjet ćeš popraviti štetu.

Pokajanje treba biti iskreno:

„Žao mi je. Neće se ponoviti. Što mogu učiniti da popravim ovu situaciju?”

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Br. Jakov od Križa (@br.jakov)