Nedavno sam bila na putu i pokvario se autobus. Nije bilo organizirano putovanje već sam kupila kartu na redovnoj liniji. Međutim, dogodio se kvar i bus je stao…negdje na autocesti, u Italiji…

I dobro da se pokvario jer ja sam dobila priliku sebe popraviti. Osjetila 100 % bespomoćnost i morala izaći iz zone sigurnosti i kontrole pa još maaalo više vjerovati…moliti za pomoć, razgovarati s potpunim neznancima na talijanskom..njemačkom…engleskom… gimnastičkom i
kombinaciji jezika…

Bila sam daleko od poznatog, bez sigurnosti…i sada vidim kako je to zapravo bila izvrsna prilika za susret s Bogom. Nije bilo puno mogućnosti, iako sam svašta pokušala…i mislim da nije bilo vozila kojemu nisam pristupila i molila pomoć.

Kroz pukotine naših slabosti, ulazi svjetlo Njegove prisutnosti.

Birala sam pa izbjegavala vozače koji su bili sami i većinom gledala da pristupim obitelji s djecom ili umirovljenicima…

Osjećala sam se kao trgovački putnik u nekom filmu koji na silu pokušava ljudima prodati neki kućanski uređaj… I zaista ništa mi nije uspijevalo…

Osjećala sam nemoć i jad jer vrijeme je prolazilo, a trebalo se snaći za prijevoz jer druge opcije nije bilo. I tada sam ugledala kako prilazi retro kombi i dva čovjeka od 40-ak godina u sportskom stilu. Pristupila sam i pitala za pomoć…i pristali su odvesti do prvog gradića. I još su se potrudili istražiti opcije za nastavak puta i pomogli savjetima…

Iz razgovora, saznala sam da su 2 godine volontirali u bolnici Gornja Bistra s djecom s teškoćama…a hobi im je planinarenje i vožnja biciklom… Razmijenili smo kontakte….i još jednom podsjetila sam se da zaista ima dobrih ljudi.

Nije svaki kvar – završetak puta i katastrofa.

Ponekad je to točno ono što ti treba da se prisjetiš kako izgleda spontanost i ljudska dobrota i sreća u nepoznatom. I budeš Bogu zahvalan što ti na put šalje retro kombi s ljudima koji vole prirodu i volontiraju. I podsjetiš se kako Bog ne dolazi s aureolom i novim autobusom već u starom kombiju kroz obične ljude.

Doneseš i neke odluke…a to je da moraš obnoviti znanje talijanskog pa si uvedeš 15-minutnu školicu svako jutro kada ideš na posao i nazoveš „tramvajski talijanski“.

A naaaajvažnije od svega je ne zaboraviti da možda sam i ja nekome „retro kombi“ u nekom drugom scenariju.

Pa si razmišljam danas na Misijsku nedjelju kako su ovakve situacije svakodnevica našim misionarima….

Često su primorani izaći iz svoje zone sigurnosti…razgovarati s potpunim strancima na jeziku koji dobro ne poznaju…prisiljeni moliti pomoć.. Međutim, ostaju nasmijani i kad ništa ne ide i vjerno vjeruju da pomoć ipak dolazi — makar u zadnji čas, u obliku starog kombija… ili vreći
kukuruza… i bezbroj drugih neočekivanih stvari u kojima se zrcali Bog.

Jer kad prestane naša moć i potrošimo sve ideje – pa jednostavno stanemo jer ne znamo što napraviti – tada Bog počinje hodati prema nama. Kroz pukotine naših slabosti, ulazi svjetlo Njegove prisutnosti. Naš Nebeski Tata uvijek je tu.