Osnovna logika nalaže da bi određeni tekst trebalo najprije pročitati kako bi ga se kasnije moglo razmatrati, no neka ovaj put bude drugačije, piše bogoslov Hercegovačke franjevačke provincije fra Ivan Lovrić za portal Fra3. Zato ostavi sada sa strane sve knjige i priručnike, skupa sa sveznajućim Googleom, te vlastitim snagama i bez naučenih pobožnih općih mjesta i katoličkih floskula pokušaj odgovoriti na jedno prilično kratko, jasno, ali bremenito Isusovo pitanje koje je, preko Petra, uputio svakome od nas:

“A ti, što ti kažeš, tko sam ja?”

Jedni kažu da je Krist ovo, drugi da je ono, ali ti – što ti kažeš tko je on za tebe i što ti on predstavlja u životu?

Odgovor na ovo pitanje nije nikakva „protestantizacija“ kršćanstva ili surfanje na onom valu “Krist da – Crkva ne”. Ovdje se ne radi o tome da bi svatko trebao imati svoju vlastitu sliku Krista ili možda svog privatnog Krista – kao da uopće ne bi bilo bitno što Crkva naučava o Kristu ili što je on sam rekao o sebi – već se ovdje traži moj i tvoj osobni i proživljeni odgovor na najbitnije od svih pitanja. Zaista, u našim životima ne postoji bitnije pitanje od ovoga.

“A ti, što ti kažeš, tko sam ja za tebe?”

Negdje sam pročitao misao kako Bog nije poput političarâ, generalâ ili predsjednikâ uprava multinacionalnih kompanija koji misle da posjeduju ljude pa na njih prečesto gledaju čoporativno ili ih broje u skupinama ili tisućama… Za razliku od njih, naš Bog, tvoj Bog, zna brojati samo do jedan.

Zato i naš odgovor treba biti u jednini. Iz prvog lica.

Sjećam se da sam još kao dijete dobro upamtio kako je jedan svećenik na obredima krštenja redovno upozoravao ljude da prilikom obnove krsnog zavjeta odgovaraju u jednini, iako on pitanje postavlja u množini:

        – Vjerujete li u Boga Oca Svemogućega, stvoritelja neba i zemlje?

        – Vjerujem.

„Ne ‘vjerujemo‘, već ‘vjerujem’!“, ponavljao je tako svaki put, a ja sam negdje slutio da to nije tek hir skrupuloznog grammar-nazija. Da, i ja sam bio onaj koji se dugo krio iza skupnih odgovora, dobrog obiteljskog pedigrea, fratra u rodbini ili krunice na retrovizoru, i trebalo mi je dosta vremena dok nisam počeo postavljati prava pitanja. Odnosno pravo pitanje. Odgovori su često bili pogrešni, ali bolje i pogrešan odgovor ako je tvoj vlastiti, nego li točan skupni koji te se ne tiče. U poznatoj priči o milosrdnom ocu upravo je mlađi i bahatiji sin onaj koji se usudio postaviti i odgovoriti na pitanje svih pitanja. Iako je njegov prvi odgovor bio potpuno pogrešan, s vremenom ga je to mučilo i nije mu dalo mira, sve dok nije priznao grešku i na popravnom ispitu ponovno pokušao odgovoriti na pitanje „tko je zapravo moj otac i kakav je?“.

Ima ona poslovica koja kudi to što nekad ne umijemo vidjeti šumu od drveta, ali kad pričamo o Bogu, on od pogleda na tvoje srce zna nakratko ne vidjeti čitavu šumu ljudskih srdaca. Ili ostaviti 99 ovaca u brdu kako bi dospio do one jedne izgubljene – do tebe i mene.

“A ti, što ti kažeš, tko sam ja za tebe i kako se to tebe tiče…tvog života i tvojih odnosa?”

Kad jednom budemo stajali sami i goli pred kozmosom i Kristom, što ćemo mu odgovoriti? Hoćemo li misliti da se možemo sakriti iza širom razvijenih zastava i grbova, iza monolitne gomile, iza nečijih tuđih podmetnutih leđa, pohabane Biblije ili hrapavih koljena?

Odgovor koji Isus od nas traži ne smije ostati tek na kognitivnoj ili verbalnoj razini, jer tako ostajemo samo Kristovi simpatizeri, ali ne i oni koji život svoj ulažu i polažu za njega. Pitanje svih pitanja zahtijeva potpuni odgovor koji se tiče svakog dijela našega života. Dakle, ili će taj odgovor zahtijevati sve naše i nas čitave, ili nije dobar odgovor.

P.S. Ako pročitamo zadnju rečenicu današnjeg evanđeoskog odlomka (Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist), možemo se našaliti i reći kako su danas mnogi upravo doslovno shvatili ove Isusove riječi i da nikome ni ne govore o Kristu. Jer očito je prevelik pritisak rastuće političke korektnosti, straha od kulture otkazivanja i lažnog multikulturalizma, šta li… Ili, pak, možda jednostavno ne vjerujem(o) dovoljno u onoga koji je postavio najbitnije pitanje. A budemo li imali ispravan odgovor, o Kristu sigurno nećemo moći šutjeti.

Mt 16, 13-20

U ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: “Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.” Kaže im: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.” Nato Isus reče njemu: “Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.” Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist.