Sveti Ivan Vianney nadaleko je bio poznat po svojoj svetosti kao jednostavan župnik. Međutim, tijekom njegova života mnogi su ga župljani i svećenici htjeli smijeniti. Nije im se sviđao način na koji je propovijedao ni sati koje je provodio u ispovjedaonici.
Biografija Abbéa Alfreda Monnina iz 19. stoljeća objašnjava protivljenje s kojim se suočavao, piše Aleteia.
Na jednom sastanku najutjecajnijih svećenika koji su djelovali oko Arsa, donešena je odluka da se novom biskupu Belleya službeno žale na nepromišljenu revnost i nestašno oduševljenje ovom neukom i glupom brigom. Dopis je uključivao molbu za uklanjanje sv. Ivana Vianneya sa službe župnika.
Kad je peticiju vidio sveti Ivan Marija Vianney, sam ju je potpisao!
Smatrajući da je u potpunosti zaslužio to, nije tražio ništa manje nego sramotno otpuštanje iz službe. “Svakodnevno sam očekivao”, rekao je, “da ću biti izbačen sa svoje župe udarcima; biti ušutkan i osuđen da okončam svoje dane u zatvoru, kao pravednu kaznu što sam se usudio toliko dugo ostati na mjestu gdje sam mogao biti samo smetnja bilo kakvom dobru. ” Jedno od optužbenih pisama mu je palo u ruke, on ga je potpisao i poslao svojim nadređenima. “Ovaj put”, rekao je, “zasigurno će uspjeti, jer imaju i moj potpis.”
Sveti Ivan Vianney nije se bojao “otkaza”, jer nije htio stati na put Božjem djelu. Bio je samo instrument, i ako ga Bog više nije trebao, bio je zadovoljan takvom sudbinom.
Nadalje, vjerovao je da je ponos smrtni grijeh i detaljno je u ovoj homiliji opisao kako bi ponosan čovjek izgledao.
“Ponosan čovjek uvijek sebe omalovažava kako bi ga ljudi mogli više hvaliti. Što se ponosniji čovjek više spušta, to više nastoji podići svoje bijedno ništavilo. On prenosi što je učinio, a što nije učinio; on hrani svoju maštu onim što je rečeno u njegovu hvalu i svim mogućim sredstvima traži više; nikad se ne zadovoljava pohvalama. Vidite, djeco moja, ako samo pokažete malo nezadovoljstva prema čovjeku prepuštenom samoljublju, on se naljuti i optuži vas za neznanje ili nepravdu prema njemu.”
Umjesto toga, vjerovao je da je ključ poniznosti vidjeti sebe onakvog kakav jesi pred Bogom.
Djeco moja, mi smo u stvarnosti samo ono što jesmo u Božjim očima, i ništa više. Nije li sasvim jasno i očito da smo ništa, da ne možemo ništa učiniti, da smo jako jadni? Možemo li izgubiti iz vida svoje grijehe i prestati se ponižavati?
Kad bismo dobro razmislili što jesmo, poniznost bi nam bila laka, a demon ponosa više ne bi imao mjesta u našem srcu.
Iznad svega, sveti Ivan Vianney prihvatio je svaki križ u svom životu kao da dolazi iz Božje ruke. Nije se pokušao obraniti, a u više je navrata bio spreman smijeniti se s dužnosti župnika.
Sveti Ivan Marija Vianney jednostavno je htio prenijeti Božju poruku, a ne svoju.