Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi svoj život poradi mene i evanđelja, spasit će ga.

Malo je reći da nas ove Isusove riječi iz današnjeg evanđelja, upućene onima koji žele ići za njim, ostavljaju zbunjenima. Zvuče potpuno apsurdno; čini se da je potrebno izgubiti život ako ga želimo spasiti. Ipak, iščitavajući pažljivo evanđelje koje Crkva predviđa za ovu dvadeset i četvrtu nedjelju kroz godinu, primjećujemo da nismo jedini koji ostaju zbunjeni tim Kristovim riječima. Čini se da i apostolu Petru, koji je u Isusu prepoznao Pomazanika – Krista, mnogo toga ipak nije jasno.

Na Isusovo pitanje što drugi kažu tko je on, apostoli su se raspričali; znaju što drugi govore o Isusu. Međutim, na pitanje što oni kažu tko je on, apostoli šute. Jedino Petar ispovijeda istinu da je Isus Pomazanik – Krist, onaj kojeg generacijama očekuju da ih spasi. Ipak, vrlo brzo postaje jasno da on nije mesija kakvog je Petar očekivao; njegov Pomazanik mora biti trijumfalan, grandiozan, slavan, svečan, uspješan, moćan i jak. Međutim, pred Petrom stoji posve različit mesija; onaj koji »treba da mnogo pretrpi« i »da bude ubijen«. Neshvatljivo je to za Petra, čini mu se to kao najveći paradoks ikada: onaj koji daje život treba »da bude ubijen«. Izbezumljen onim što Isus govori, Petar ga stoga uze u stranu i poče odvraćati od te ideje mesije patnika. Čini se da Petar želi da Isus bude mesija po njegovoj volji, a ne po Božjoj.

Jedino kroz križ, gubeći svoj život, pronaći ćemo ga u vječnosti.

Međutim, Isus se ne da smesti, njegovo poslanje je vršiti volju Očevu sve do potpunog žrtvovanja vlastitoga života, stoga oštro odgovara Petru: »Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!« Imati na pameti ono što je Božje znači činiti ono što je volja Božja. Lekcija je to koju Isus želi da nauči ne samo Petar, nego i svi oni koji su odlučili ići za njim jer čovjek može spasiti svoj život jedino ako mu je na pameti ono što je Božje. Stoga kad na kraju upozorava sve koji su bili okupljeni oko njega da tko izgubi svoj život, spasit će ga, ne govori drugo doli da i oni čine isto ono što i on; da imaju na pameti što je Božje, a ne što je ljudsko. Kad god čovjek nastoji provoditi svoju volju daleko od Boga, njegov život propada. Jedino vršeći volju Božju, čovjekov život dobiva potpun smisao. Petar koji pokušava odvratiti Isusa od onoga što je Božje, slika je svakoga od nas onda kad nastojimo svoju volju pretvoriti u Božju volju. Često bismo tako željeli da Bog vrši našu volju, da On ide onamo kako smo mi zamislili, da On slijedi nas na našim putevima. I mi bismo, poput Petra, radije moćnog i snažnog mesiju, negoli patnika. Današnji svijet u kojem se cijeni samo ono što je moćno, snažno, slavno i uspješno pridonosi tome da čovjek današnjice teško prihvaća križ jer on otkriva našu slabost, krhkost i ranjivost. Međutim, Isus nas – kao nekoć Petra – želi poučiti da će naš život biti spašen jedino ako budemo čvrsto prigrlili svoj križ i išli za njim, imajući na pameti ono što je Božje, a ne naše. Jer jedino kroz križ, gubeći svoj život, pronaći ćemo ga u vječnosti.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. dr. Ilije Dogana prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.