S izabranim narodom, narodom od Boga, posebno ljubljenim, Bog je imao poseban plan. S pravom se može upitati kako to da Bog koji je sama ljubav dopušta da njegov izabrani narod bude u ropstvu četiri stoljeća? Međutim, postoji i odgovor.

„Odgovor je da je izabranom narodu u ropstvu bilo dobro, kao što je ponekad i tebi i meni dobro u našim ropstvima, u našim navikama koje nas mogu voditi krivim putem, ali nam pružaju određenu sigurnost“, rekao je vlč. Zovko te objasnio da je to slično kao što je Egipat pružao izabranom narodu određenu vrstu sigurnosti.

U trenutku kada izabrani narod počinje vapiti Bogu da želi bolje, Bog čudesnim putovima kroz određeno vrijeme šalje Mojsija.

Izabrani narod je bio u ropstvu do onoga trenutka dok nije zavapio Bogu i dok nije pomislio i povjerovao u to da su stvoreni za nešto bolje i više da može.

„U trenutku kada izabrani narod počinje vapiti Bogu da želi bolje, Bog čudesnim putovima kroz određeno vrijeme šalje Mojsija i tako izabrani narod vodi dalje od faraona vodi dalje od ropstva“.

Sveti Josip kao putokaz u korizmi

Kada promatramo svetoga Josipa možemo vidjeti kako je on u sebi utjelovio tri stožera korizme koje možemo primijeniti u svakodnevnim kušnjama s kojima se surećemo.

Prva kušnja je udarac na vlastiti identitet. Đavao je Isusu rekao „ako si Sin Božji, zapovjedi ovom kamenu da postane kruhom”, no, Isus mu odgovori „ne živi čovjek samo o kruhu“. Kruh su stvari koje su važne i za koje se isplati proliti krv. Kamenja su sredstva i nešto što omogućuje da kruh ima bolji i ljepši okus.

Posao je nešto što je u životu nužno, ali nije nešto što u životu ima krajnju konačnu vrijednost.

„Kamenje u mome životu je na primjer posao koji mogu činiti na dobar način i koji mogu voljeti, ali je posao i dalje kamen. Zašto? Zato što posao nije cilj života. Posao nije svrha života. Posao je nešto što je u životu nužno, ali nije nešto što u životu ima krajnju konačnu vrijednost. Svrha čovjekovog života je Nebo“, objasnio je vlč. Zovko.

Pred nama je često kušnja da od stvari koje su našem životu sredstva napravimo ciljeve i da se njima toliko posvetimo, a da zaboravimo gledati na vječnost i sakramente, a posebno sakrament braka.

Može biti lijep, može biti dragocjen, može biti kamen koji ja ljubim, ali kamen je i dalje kamen.

„Mnogi se zarobe toliko u karijeru da zaborave na svoj brak i djecu. Zaborave i na ljepotu kvalitetnog prijateljstva i sakramentalni život. No, trebamo paziti da kamen u životu ostane kamen. Može biti lijep, može biti dragocjen, može biti kamen koji ja ljubim. Ali, kamen je i dalje kamen. Postoji u životu nešto što je kruh i zašto se prolijeva krv. Ako krv prolijem na kamen, onda mi krvi neće biti za kruh“, poručio je.

Druga kušnja je sklonost da budemo pohlepni u onome što je materijalno i da zaboravimo da postoje stvari koje su puno važnije. Ovdje možemo progovoriti o našim odlukama i inicijativama koje činimo u životu ne razmišljajući kakvu će ta stvar imati posljedicu na naše živote.

Isus se ne baca s hrama, Isus zna da je Sin Božji i zna da je njegov život u Očevim rukama.

„Posljedično tražimo Gospodina da spašava, da leti za mnom, da blagoslovi ono što sam počeo činiti, ne konzultirajući se prije toga s njime. Isus se ne baca s hrama, Isus zna da je Sin Božji i zna da je njegov život u Očevim rukama“.

Treća kušnja je oholost – sebe staviti na mjesto Boga i svoju volju staviti na mjesto Očeve volje.

Koji su odgovori na kušnje?

Odgovor na prvu kušnju koja se tiče tjelesne požude je – post i odricanje.

„Možeš si uskratiti TV u večernjim satima i to vrijeme posvetiti svojoj obitelji. Možeš na različite načine sebi nešto uskratiti i to prikazati Gospodinu za vlastito obraćenje, za obraćenje prijatelja koji prolazi kroz teško razdoblje. Ovo je prvo sredstvo koje nam Crkva daje kako bismo neprijatelju onemogućili da njegova kušnja na području tjelesne požude bude za njega pobjedonosna, a za nas porazna“, objasnio je vlč. Zovko.

Možeš na različite načine sebi nešto uskratiti i to prikazati Gospodinu za vlastito obraćenje.

Odgovor na drugu kušnju je – djelo milosrđa.

„Možemo materijalno nekome pomoći, osobi koja je siromašna. Možda upitati Caritas u župnoj zajednici što je potrebno u ovom korizmenom vremenu, posvetiti vrijeme svom susjedu, odnijeti mu drva u kuću, otići u trgovinu umjesto njega, saslušati nekoga“, rekao je.

Odgovor na treću kušnju je – molitva.

Stvari u našem životu se neće događati ako se ne potrudimo da se dogode.

„Važno je imati molitveni plan. Stvari u našem životu se neće događati ako se ne potrudimo da se dogode. Stavi si to u kalendar, odredi si tih 5 ili 10 minuta na početku ili na kraju dana za molitvu, odredi da ćeš putujući na posao izmoliti deseticu krunice ili cijelu krunicu.“

Josipova vjernost

Sveti Josip našao se u izazovnoj situaciji. Marija, njegova zaručnica, po Duhu Svetom nosi dijete Božje, Emanuela, Boga s nama. Kada mu se u snu javlja anđeo i govori mu „da je to Božje dijete“ Josip se odriče vlastite volje i želju da napusti Mariju stavlja sa strane.

„U njegovu primjeru vidimo kako je Božja volja često zahtjevniji, uži i teži put, ali Josip ostaje vjeran“.

Vidimo i okolnosti u kojima se dijete rađa, u siromaštvu, u skromnoj štali ili špilji, među životinjama. Umjesto komfora i sigurnosti, Josip bira poniznost i jednostavnost.

Josip čini svoj dio do kraja, čini ga promišljeno i čini ga s Bogom.

„Josip se ne odriče svoje obitelji kako bi nešto imao nego se Josip odriče onoga što može imati kako bi proveo vrijeme sa svojom obitelji i na taj način također odolijeva i prvoj i drugoj kušnji“, objasnio je.

Mi, dakle, imamo apsolutno pravo moliti da nam Bog učini u životu ovu ili onu stvar, ali također imamo apsolutnu obvezu učiniti s naše strane što je nama moguće, kako bismo dopustili Bogu da učini ono što je nama nemoguće.

„Josip čini svoj dio do kraja, čini ga promišljeno i čini ga s Bogom“, zaključio je vlč. Zovko.

Cijelu emisiju možete poslušati na YouTube kanalu Hrvatske katoličke mreže.