A to što vrijedi za nas, vrijedi i za sve ljude koji nas okružuju. Jako volimo posebna prava za sebe. Voljeli bismo da nam se toleriraju naši prijestupi, često ćemo olako prijeći preko onoga što nije dobro kod nas, tražimo oprost od drugih i očekujemo ga, a tako često zapravo tražimo ono što nismo sami spremni dati. I na to nas upućuju današnja čitanja. Jer stvarno se trebamo zapitati: Možemo li tražiti oprost ako nismo oprostili? Možemo li mrziti i očekivati da se nas ne mrzi?

Često se događa da najviše mrzimo na ljudima ono što ne volimo na sebi i da zbog toga što prepoznajemo tu ranu koja nas boli to ne toleriramo na drugima. Goethe je jednom rekao da čovjek vidi u svijetu ono što nosi u srcu. Ako vidimo u drugome samo ono loše, što to govori o nama? Jer svaki je čovjek Božje stvorenje i u svakome se nalazi klica toga Duha Božjega. Mala Terezija je jedno vrijeme morala raditi s jednom sestrom koja je bila jako teška osoba i svojevoljno se javila za taj posao, znajući što ju čeka. I to joj je bila prilika za vježbanje u ljubavi. Nakon toga je svjedočila da je uočila mnogo dobra u toj sestri koja je bila psihički bolesna i kaže da kad bi ona sama bila tako bolesna, da bi sigurno bila puno gora od nje. I shvatila je da je bit u tome da se ne sablažnjavamo zbog nesavršenosti drugih ljudi, već da ih uzdižemo zbog najmanjih kreposti koje u njima uočimo. Jer na kraju krajeva, ne znamo s čime se netko bori. Ne znamo koje su to rane koje čine da se netko ponaša kako se ponaša. Uvijek gledaj dobro u drugima i čini ono što bi volio da se tebi čini. A svi bismo voljeli da nam netko uvaži to da nam je teško i da smo umorni i nervozni i ranjeni. Svi bismo voljeli suosjećanje.

I trebamo se svi skupa zapitati: Koliko sam puta dosad u životu sagriješio? Koliko mi je puta Bog već sve oprostio? Je li taj broj veći od broja 70 puta sedam? A ako mi je Gospodin spreman toliko puta oprostiti, ne traži li se to i od mene? I jesu li moji prijestupi beznačajni, ili sam stvarno poput ovog čovjeka iz evanđelja kojemu je gospodar oprostio mnogo, a on sam nije htio oprostiti sitnicu? Činjenica je da je naš Bog Bog milosrđa i ljubavi koji se ne umara praštajući nam. Ali ne proklinjemo li mi sami sebe kad svakoga dana u Očenašu molimo: otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim?

Jesmo li uistinu spremni na to da nam se jednog dana mjeri mjerom kojom sami mjerimo? Imamo pravo na Božji oprost, da. Ali bit kršćanstva je da vratimo Bogu ljubav za ljubav. Da činimo sve što je u našoj moći da budemo više Bogu nalik, da opraštamo jer nam je oprošteno. Da volimo jer smo voljeni. I nitko ne kaže da je ovo lako jer uvijek ostajemo čovjek satkan od prašine i uvijek nam naše rane negdje odjekuju u nutrini i bole nas i onemogućavaju nam da živimo kao Krist. Ali zato je važno prepoznavati to u sebi što ne prihvaćamo i ne volimo. Važno je uočiti sve rane koje imamo, da zbog toga ne bismo to isto zamjerali drugima, da bismo spoznanjem svojih rana mogli prihvatiti rane drugih ljudi. Jer to nas spoznanje naše bijede uči da budemo blagi i milosrdni, jer znamo tko smo i što smo, jer znamo što smo bez Božje milosti. I to je tajna svetaca zbog koje su bili strpljivi i puni ljubavi prema drugima: znali su koliko su oni sami bijedni bez Božje milosti.

Danas je dan za odluku, da krenemo puštati Boga u svoju nutrinu, da mu damo vremena i tišine da nam progovori i da nam kaže istinu o nama samima. Da počnemo preispitivati svoje čine i koliko su bili kristoliki. I da počnemo voljeti kako smo i voljeni, besplatno, bezuvjetno, da počnemo opraštati kako nam je oprošteno, da ljudi u nama mogu prepoznati da smo kršćani, da smo Kristovi.