Normalno je da je čovjek ponekad zabrinut, svi smo to osjetili na svojoj koži. Ali nije normalno da nas ta zabrinutost blokira, paralizira ili učini paničarima. Zabrinutošću često izražavamo da nam je do nekoga ili nečega stalo, da volimo neku osobu, ali trebamo biti svjesni da time ne možemo puno učiniti ni pomoći, a samima sebi u isto vrijeme možemo odnemoći.

Zabrinutost izražava našu nesigurnost i znak je neke neizvjesnosti pa čak nekad i nepovjerenja.

Brinuti i biti zabrinut nije isto. Pozvani smo brinuti i o sebi i drugima, o duši i tijelu, ali biti zabrinut je nešto drugo. Zabrinutost izražava našu nesigurnost i znak je neke neizvjesnosti pa čak nekad i nepovjerenja. A tko može učiniti i dati više od Onoga koji je sve stvorio? Koliko dragocjenog vremena potrošimo razmišljajući o stvarima koje ne možemo promijeniti. Zabrinutošću nećemo nekoga izliječiti, nećemo nekoga spasiti, samo često crpimo i svoju i tuđu energiju i stvaramo napetu atmosferu iz koje se najčešće izrodi neki grijeh. Gubimo strpljenje, nervozni smo, razdražljivi i to itekako utječe i na naše zdravlje i na ljude oko nas.

Gospodin više od nas voli naše najbliže i On im želi dobro više od nas samih.

Psalmist nam govori da povjerimo Gospodinu svoju brigu, na toliko mjesta u Bibliji Gospodin nas poziva da njemu prepustimo taj dio. A ti pronađi nešto drugo čime ćeš odmoriti dušu i zaokupiti misli. Pomoli se za tu osobu ili za tu situaciju, učini neko dobro djelo, preusmjeri zabrinutost na nešto plemenito. Gospodin više od nas voli naše najbliže i On im želi dobro više od nas samih. Zato, umjesto da mozgaš i sjediš nepomično satima govori Njemu, pričaj Njemu, povjeri se, moli i vjeruj. Zabrinutošću nećeš ništa promijeniti, ali molitvom hoćeš. Možda čak i ne situaciju u kojoj se nalaziš, ali hoćeš sebe i svoj pogled na na nju.