Na četvrtu nedjelju kroz godinu iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed preč. Josipa Ivešića, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, župnika u đakovačkoj župi Dobroga Pastira.
Radije slušamo pohvale negoli kritike. Ustvari, godi nam kad nas netko hvali, povlađuje nam, a brzo mijenjamo mišljenje kad od iste osobe čujemo opomenu, prijekor ili nešto što nije po našoj mjeri. Danas susrećemo Isusa koji dolazi u svoj zavičaj, u svoje mjesto – u Nazaret. Glas o njemu već se pronio po svoj okolici i šire. Čuli su njegovi sumještani o čudesima koja Isus čini, o tome da ga ljudi cijene, pa su se skupili u sinagogu da se i oni uvjere u vjerodostojnost tih glasova. Istina, znaju oni da je on sin Josipov. Kako čitamo u drugim evanđeljima: braća su mu i sestre među njima (usp. Mk 6,3). Dobro ih sve poznaju. Isus je njihov, u određenoj mjeri na njega su ponosni. Ne zaboravimo i činjenicu da je to bilo vrijeme iščekivanja Mesije, vrijeme proroka (uzmimo samo Ivana Krstitelja). Tako su i Nazarećani htjeli imati „svoga čovjeka“. Vrlo vjerojatno da je veliko zanimanje bilo za Isusa u sinagogi u Nazaretu. A oni koji nisu bili oduševljeni Isusom, došli su u sinagogu iz znatiželje.
Isus u određenoj mjeri potvrđuje njihova očekivanja: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima“ (Lk 4,21). Daje im jasno do znanja da je on onaj očekivani, izabrani, Mesija. S druge strane, Isus koristi priliku da ih pouči i protumači što je naum Božji s njima i s ljudima općenito. Na taj Isusov govor, u potpunosti se mijenja mišljenje njegovih slušatelja, njegovih zemljaka. Oni se, kako čusmo u današnjem evanđelju, napune gnjevom prema njemu (usp. Lk, 4,28).
Što je to Isus tako strašno rekao da su se ljudi u trenu okrenuli protiv njega? Rekao je samo istinu, koju, nažalost, njegovi slušatelji nisu bili spremni čuti, niti prihvatiti. Isus progovara da je nešto drugo mjerilo vjere i pouzdanja u Gospodina, a ne sama pripadnost određenoj skupini ili narodu. Naime, mnogi od Isusovih suvremenika bili su vjerojatno mišljenja kako je dovoljno to što pripadaju Izabranom narodu te da u određenoj mjeri vrše Mojsijev zakon i zapovijedi. Zar bi što drugo Bog od njih tražio?! Isus im donosi dva vrlo jasna primjera iz njihove prošlosti, gdje je Bog pogledao „strance“ i pomogao im, i to zbog njihove ljubavi i spremnosti da služe drugima bez iznimke, te spremnosti da vjeruju i onda kad se to popuno čini nelogičnim. To su: udovica iz Sarfate sidonske i Naaman Sirac. Oboje su bili u velikoj potrebi: udovica zbog siromaštva, a Naaman zbog bolesti. Poslušali su proroka Božjega: udovica Iliju, a Naaman Elizeja. Isus želi vrlo jasno reći da Bog ne gleda tko je tko, Bog nije pristran. Njemu je stalo do svakog čovjeka. Kako smo čuli i u današnjem prvom čitanju iz Knjige proroka Jeremije: „…za proroka svim narodima postavih te“ (Jr 1,5). Već kod proroka Starog zavjeta susrećemo ideju o univerzalnosti spasenja, o Bogu koji prihvaća sve ljude, ne samo izraelski narod. To je nešto što je Isusovim slušateljima bilo teško razumjeti. Stoga i njega, Isusa, žele maknuti iz svoje sredine. Od osobe koju slave, kojoj se u određenoj mjeri dive, Isus postaje netko koga treba smaknuti.
Kad svoje vlastite planove i želje stavljamo ispred onoga što nam je Gospodin namijenio, onemogućavamo Bogu da djeluje.
Pokušajmo primijeniti ove misli i na nas danas. Jesam li spreman mijenjati svoj uski pogled na Boga, te od „boga“ po svojoj mjeri ići prema tome da postanem osoba po mjeri Božjoj? A mjerilo Gospodinovo jest: Ljubav. Sveti Pavao na kraju trinaestog poglavlja Prve poslanice Korinćanima veli: „A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav“ (1Kor, 13,13). Božja nas riječ poziva da imamo široko srce, srce koje razumije, prihvaća, pomaže. Kad god se zatvaramo prema čovjeku, zatvaramo se i prema Bogu, i obratno. Kad svoje vlastite planove i želje stavljamo ispred onoga što nam je Gospodin namijenio, onemogućavamo Bogu da djeluje. I mi na izvjestan način činimo to da Boga „uklanjamo“ iz svoje sredine, poput Isusovih suvremenika. Tada, nažalost, postoji velika opasnost da Gospodin: „…prođe između njih i ode“ (Lk 4,30).
Zamijetimo: Gospodin je prošao između, ne okolo, ne sa strane, nego točno između njih/nas. Danas ovdje, na ovome mjestu, u ovoj crkvi, Gospodin prolazi, meni govori, mene želi mijenjati. Ova Božja riječ upućena je meni, ne nekome drugome. Poziv na istinsku i pravu ljubav – onu Božju, Gospodin meni upućuje. Jesam li spreman čuti i prihvatiti Gospodina ili ću ga pustiti da ode? Pokušajmo odgovor potražiti u svome srcu.
Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Josipa Ivešića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.