Jednom prilikom zadržala sam se u molitvi, pa su me u šali pitali da što toliko dugo radim – i jesam li toliko zgriješila kad tako dugo klečim.

Rekla sam da… jednostavno – molim. Na što su komentirali da je to onda neka ozbiljna molitva.

Ali nije, jednostavna je.

Nisam ja neki veliki duhovni „igrač“
Samo sam – zahvalna.

Hvala ti, dobri Bože, za novo jutro i još jedan dan.
Za 24 sata novih prilika da učinim nešto dobro.
Hvala za ljude koje ću danas sresti.

Za svaki darovani osmijeh.
Za pogled koji ohrabruje.
Za ruke kojima mogu pomoći i zagrliti.
Za noge koje me nose – i kojima mogu zaplesati.

Hvala što imam dom u kojem sam sigurna.
Što imam obitelj i prijatelje koje puuuno volim.

Hvala za hranu – što nisam gladna.
Hvala što si mogu priuštiti moj mali slatki gušt – sladoled.
Hvala za čistu vodu kad sam žedna.
Za slobodu da biram – kava ili čaj, tišina ili razgovor, šetnja ili odmor.

Hvala što mogu hodati slobodna.
Hvala ti i kad moji planovi ne uspiju – jer tako učim.
Što me učiš strpljenju.
Što me tješiš kad zapnem.
Što ne dopuštaš da se predam kad je teško.
Što me podsjećaš da neće biti bolje ni lakše ako odustanem.

Hvala što me potičeš da biram ono što je ispravno, a ne ono što je jednostavnije.
Što mi pomažeš da zastanem i razmislim prije nego nešto kažem kad sam ljuta.

Hvala ti za sve te brojne, male stvari koje me razvesele…
Kad me poguraš malo brže – pa uhvatim bus za koji sam bila sigurna da neću stići.
Kad mi u slastičarnici stave malo više čokoladnog preljeva.
Kad upalim radio i čujem svoju dragu pjesmu.
Toliko je tih malih radosti – koje zapravo nisu male, nego vrijedne.

Molim te, dobri Bože, za one koji sve ovo nemaju.
Pomozi onima koji imaju – da to vide.
Da prestanu kukati.
Da prepoznaju radosti svoga života.

Vjerujem da svetost ne živi samo u tišini crkve, već i u zahvalnosti na brojnim malim radostima – koje grade naš dan, naš život.

Najvažnije od svega – Bože, pomozi mi da budem radost drugima.
Jer darovani smo jedni drugima – da živimo zajedno.