Prošlog vikenda proslavili smo svetkovinu Svih svetih. Volim razmišljati o divovskoj zabavi koja se događa na nebu dok slavimo blagdane svih onih ljudi koje Crkva formalno ne proglašava svetima, prenosi Joannie Watson s portala Integrated Catholic Life.  Je li svetost uvijek tako čudna? Pa, da i ne.

Nismo svi pozvani odreći se svog zemaljskog posjeda i proputovati zemljom propovijedajući Evanđelje poput svetog Franje, ali pozvani smo biti nenavezani na svoj zemaljski posjed kako ne bi vladao našim životima i odlukama.

 Svaka osoba koja je ikad stvorena pozvana je na svetost. Svetkovina Svih svetih je, nadamo se, naš budući blagdan. Životi svetaca prekrasno su svjedočanstvo katoličke vjere. Papa Benedikt XVI. rekao je da su, zajedno s evangelizacijskom snagom ljepote, životi svetaca „najuvjerljiviji dokaz istine kršćanske vjere“. Uranjajući u priče svojih prethodnika trebali bismo se podsjetiti da je svetost moguća i da kršćanski život vrijedi živjeti.

Svi smo pozvani živjeti životom koji vječnost postavlja kao krajnji cilj, a ne zemaljsku utjehu i sreću. To znači donošenje malih, svakodnevnih odluka prema tom cilju: dobrovoljno umiranje sebi tijekom dana, tako da rastemo u vrlini i ne vode nas naše osjetilne želje; poklanjanje odjeće i predmeta koji nam nisu potrebni; odricanje od najnovijeg telefona ili uređaja. To su načini na koje možemo rasti u vrlini i težiti svetosti dok živimo u svijetu. Većina nas nije pozvana živjeti radikalnim životom Ruže Limske  ili Katarine Sijenske, ali pozvani smo posvećivati ​​svijet u koji nas je Bog smjestio u ovom trenutku. To znači donošenje malih dnevnih odluka da ne sudjelujete u tračevima i usmjeravate razgovore prema poučnim temama; educirate se o tome zašto Crkva nešto uči kako bismo mogli bolje obavljati posao razgovarajući sa svojim suradnicima i članovima obitelji; često primanje sakramenata čak i kad vrijeme za ispovijed nije zgodno ili svakodnevna misa zahtijeva da se rano probudim. 

Tako će izgledati svetost za većinu nas. Ne stigme ili čuda, već donošenje Evanđelja na male načine u naše domove, na radna mjesta, u škole i u susjedstva.

Foto: Fauxels/ Pexels

To je ono što volim kod blaženog Carla Acutisa (i zato ga vole i svi drugi). Od većine djece danas neće biti zatraženo da štite Euharistiju od rimskih rulja poput svetog Tarcisija. No, moći će se zalagati za djecu s teškoćama u razvoju koja se maltretiraju, podržati svoje prijatelje kad se roditelji razvode i ohrabriti svoju obitelj da ide s njima na misu. Drugi vatikanski sabor podsjetio nas je, „Laici obnovu vremenitog poretka moraju preuzeti kao vlastitu posebnu obvezu. Vođeni svjetlošću Evanđelja i umom Crkve i motivirani kršćanskom ljubavlju, oni moraju djelovati izravno i na određeni način u vremenskoj sferi “(Apostolicam Actuositatem, 7). Ti će se napori odigrati u svim aspektima našeg života: „Nadalje, laici u suradnji kao građani ovoga svijeta, u svemu što se odnosi na izgradnju i provođenje vremenitog poretka, u svjetlu vjere trebaju imati uzvišenije motive djelovanja u njihovom obiteljskom, profesionalnom, kulturnom i društvenom životu i učiniti ih poznatima drugima kad se za to ukaže prilika. Čineći to, trebali bi biti svjesni činjenice da surađuju s Bogom Stvoriteljem, Otkupiteljem i Posvetiteljem i slave Ga “(Apostolicam Actuositatem, 16).

Nemojte čekati dok ne ostarite da počnete postajati svetac. Započnite odmah. Veselo i radosno, ispunjavajući dužnosti svog posla i svog svakodnevnog života. 

Je li svetost čudna? Pa da. Ovo je drugačije Evanđelje od onoga koje svijet propovijeda. Na kraju, da, svetost je čudna. Ne zato što moramo živjeti na stupu poput svetog Šimuna Stilita da bismo bili sveti, ne zato što moramo biti sposobni čitati duše ili bilokirati da bismo bili sveti, već zato što svetost zahtijeva protukulturni život – život koji je radikalan u očima svijeta.