U emisiji ‘Pitajte svećenika’ Radiopostaje Mir Međugorje fra Renato Galić, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije koji je trenutno na službi u Zagrebu kao pomoćni odgojitelj bogoslova govorio je o sumnji u vjeri i Isusovom odnosu prema njima. Fra Renato je na početku ”kako bismo što bolje razumjeli odnos između vjere i sumnje” objasnio što je to vjera.

”Oslanjajući se na crkvenu tradiciju, koja svoje korijene vuče od svetog Augustina, mogli bismo reći kako postoje dvije vrste vjere ili dva oblika: fides qua i fides quae. Rečeno jednostavnim rječnikom, ovaj prvi (fides qua) predstavlja osobni odnos s Bogom kojega bi trebao njegovati i razvijati svaki vjernik kroz molitvu, razmatranje, čitanje Božje Riječi i tako dalje. Taj odnos bi trebao biti odnos povjerenja i ljubavi između Boga i nas, njegovih stvorenja. Onaj drugi oblik (fides quae) vjere bi predstavljao naše prianjanje, pristajanje  uz vjerske istine o Bogu, Isusu, o Crkvi i tako dalje. Dio tih vjerskih istina na primjer sadržan je u molitvi Vjerovanja.

Čitajući Božju Riječ vrlo lako ćemo shvatiti kako je Bog uvijek vjeran za razliku od nas ljudi.

Polazeći iz svoga ljudskoga iskustva, iz naših međuljudskih odnosa, svjesni smo kako je nekada potrebno dosta vremena da izgradimo odnos povjerenja s drugom osobom. Taj odnos posebno gradimo s nama bliskim osobama. Što više vremena provodimo s nekom osobom, više ju upoznajemo i dobivamo saznanja o njoj.

Ovo jednim djelom možemo primijeniti i na naš odnos s Bogom. Kako bi zaista s njim ostvarili odnos povjerenja i ljubavi, neophodno je što više vremena provoditi s njim i razvijati taj odnos. Čitajući Božju Riječ vrlo lako ćemo shvatit kako je Bog uvijek vjeran za razliku od nas ljudi. On uvijek drži do svoje Riječi, do svojih obećanja te se predstavlja kao pouzdan partner. Ovo uvijek moramo imati u svijesti. Ove Božje karakteristike su u potpunoj suprotnosti sa značenjem riječi sumnja koja znači na primjer stanje u kojem nemamo povjerenja u nekoga ili drugoga smatramo nepouzdanim”, kazao je fra Renato Galić, ističući i crkveni dokument ‘Lumen gentium’ u kojem se rabi pojam hod vjere.

”Ova sintagma nam govori kako je vjera uvijek jedan proces koji nikada nema kraja. Ona je putovanje, a znamo kako svako putovanje uvijek sa sobom nosi mnoštvo izazova i poteškoća – mogli bismo reći sumnja. Ali takve stvari, kada im pristupamo iskreno i otvoreno, nam mogu poslužiti za stvaranje što kvalitetnijeg odnosa s drugim, odnosno s Bogom, mogu poslužiti za našu izgradnju. Sumnja ne mora nužno značiti nešto loše, odnosno grijeh, na kojeg se referira naš slušatelj u pitanju. Dosta vjernika priznaje kako se boji sumnje te je se plaši. Sumnja nas može potaknuti, odnosno trebala bi nas potaknuti da radimo na svom odnosu s Bogom, da ga što više upoznajemo; da se na primjer raspitujemo o svojoj vjeri, da istražujemo o tim stvarima, na primjer o nekim crkvenim dogmama koje nisu možda nisu lako razumljive. Sumnja je ponekada i poželjna i dobrodošla. Također je dobro da svatko prođe kroz kušnje znajući da prokušanost vjere rađa postojonašću kako kaže Jakov apostol u svojoj poslanici. (Jak 1,3).

 Sumnja ne mora nužno značiti nešto loše, odnosno grijeh, na kojeg se referira naš slušatelj u pitanju.

KKC u broju 164. zanimljivo govori kako vjera može biti stavljena na kušnju. Mogli bismo reći kako nema čovjeka koji se nije susreo s kušnjom. Današnji vjernik se često susreće s kušnjama i sumnjama živeći u modernom svijetu, koji se udaljio od Boga, i koji dovodi u pitanje Boga i vjerske istine. I jedan ambijent može utjecati na naš odnos s Bogom i pomoći nam da im pristupimo što odlučnije i savjesnije.

Za razliku od ove vrste sumnje, nehotimične kako je naziva KKC (br. 2088), iz koje vjernik može izvući nešto pozitivno, dobro, postoji i takozvana hotimična sumnja u kojoj vjernik u potpunosti odbija ili drži neistinitim ono što je Bog objavio ili što Crkva naučava. Ona nikako nije dobra te će s vremenom vjernika odvesti u krivom smjeru, dovesti ga do duhovnog sljepila”, kazao je fra Renato Galić, koji se onda osvrnuo i na drugo pitanje, odnosno Isusov odnos prema sumnjičavcima, ističući i sumnju samih apostola.

 Ona nikako nije dobra te će s vremenom vjernika odvesti u krivom smjeru, dovesti ga do duhovnog sljepila.

”Rekao bih da Gospodin i iz takvih situacija čini dobro. Čitajući evanđelja o Kristovu uskrsnuću, može na nekoliko mjesta naići (Lk 24,36-39; Mt 28,17) kako su i apostoli nosili sumnju u svom srcu susreći će se s Uskrslim Gospodinom. To je na poseban način vidljivo u izvještaju evanđelista Ivana o apostoli Tomi koji se nije libio pitati Gospodina da stavi svoje prste na mjesto njegovih rana. On se ne boji reći Gospodinu da sumnja te Gospodin čini da iz toga susreta raste Tomina vjera.

Iz ovoga vidimo kako sumnja, koja na prvi pogled izaziva strah, može imati pozitivan efekt. Stoga je važno, a na što nas također poziva Katekizam u broju 162., moliti Gospodina da nam uveća vjeru te na poseban način čitati Božju Riječ u kojoj ćemo naići na tolike svjedoke vjere koji nam mogu biti poticaj u životu: Abrahama, praoca naše vjere, koji je stavljen na veliku kušnju da žrtvuje svoga Sina te na Djevicu Mariju koja se, u susretu s anđelom, nije bojala postaviti mu pitanje kako će to biti, ali koja se na kraju potpuno predala Gospodinu – što je izvorno značenje latinske riječi vjerovati, credere, cor + dare – dati svoje srce”, zaključio je fra Renato Galić.