Ivana Šarušić, supruga, majka četvero djece, tajnica Kursilja Zagreb, edukacijska rehabilitatorica u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi, svaki dan nastoji ići na misu, a ako ne može ona, onda ide suprug. „Ne mogu dati ono što nemam. Ako nemam ljubav, ne mogu je nikome dati. Kao ni radost ili strpljenje. Sve to najprije želim dati svom suprugu, djeci, zajednici… A to dobijem na misi“, svjedoči Šarušić koja njeguje obiteljsku molitvu, a napose krunicu.

Svaki dan ima pregršt prilika za trpljenje, ali i opraštanje!

U svom svjedočanstvu, između ostalog, ističe da svakodnevno uči služiti i ljubiti. „A to nije lako. Ne mogu sama i tu se oslanjam na Boga“, svjedoči te naglašava da je brak posebno područje u kojem trpimo, ginemo, umiremo sebi te ističe: „Svaki dan ima pregršt prilika za trpljenje, ali i opraštanje!“ Kaže i kako ima sreću i milost jer raste zajedno sa svojim suprugom. „Zbližila nas je poteškoća, bolest našeg djeteta. Zajedno smo bili jaki u poteškoći, uz Boga“, rekla je.

Aktivna je već godinama kao pastoralna suradnica u Kursilju, kako na župnoj tako i na nacionalnoj razini, posebice na Krapnju gdje je zadužena za obiteljske termine. Kaže kako si je tek na tečaju Kursiljo, s 35 godina, postavila pitanje tko je. Dotad, naglašava, nije otkrila svoj identitet. „Tad sam shvatila da sam ljubljeno dijete Božje, ljubljena Njegova kći. I to mi je dalo temelj za dalje“, svjedoči.

Tad sam shvatila da sam ljubljeno dijete Božje, ljubljena Njegova kći. I to mi je dalo temelj za dalje.

Ističe da na Krapanj dolaze mnogi supružnici i obitelji koji imaju teškoća, koji traže rješenje svojih problema. „Na Krapnju čuju da se svi problemi mogu riješiti uz Božju pomoć. Mnogima je Krapanj spasio brak“, rekla je Šarušić i navela primjer jednog spašenog braka. Poručila je kako su krize sastavni dio braka te naglasila da je brak svet i da nema šanse da ne bude napadnut od zla.

Majka je djeteta s teškoćama u razvoju. Na početku postavljanja dijagnoze svjedoči da joj je bilo teško te da nije znala u kojem smjeru će ići život. „Danas na djetetovoj bolesti zahvaljujem iz dubine duše jer sam kroz tu bolest duhovno ozdravila kao i moja obitelj. Suočila sam se sa svim svojim najvećim strahovima. Ta bolest uči me povjerenju i pouzdanju dan-danas. Naučila sam da mi briga ne ukrade sadašnjost“, kazala je.

Škola je presjek društva u kojoj vidimo i dobro i loše. Tamo smo pozvani donijeti svjetlo i biti produžena Božja ruka.

Kao stručni suradnik u jednoj osnovnoj školi uočava sve veći problem depresivnosti, anksioznosti i porasta suicidalnosti kod djece. „Izvor je uvijek u braku. Djeci u nalazima piše da određenu dijagnozu imaju zbog raspada obitelji“, istaknula je. „Škola je presjek društva u kojoj vidimo i dobro i loše. Tamo smo pozvani donijeti svjetlo i biti produžena Božja ruka“, svjedoči i prisjeća se hospitalizacije jednog djeteta, kad se u tom trenutku sakrila iza protokola i struke, ističući kako danas to ne bi učinila.

Osvrnuvši se na početak korizme kaže kako ju ovo liturgijsko vrijeme uvijek vrati na post. „Prošle godine sam otkrila ljepotu posta – posta od nebitnih stvari. U obitelji takav post izgleda da više vremena posvećujemo supružniku, djeci, cijeloj obitelji“, rekla je.

Govorila je i o svojoj Župi te molitvenoj zajednici u kojoj je aktivna. Cijelo svjedočanstvo pogledajte u priloženom videu.