Jeruzalemska prašina brzo upija suze koje teku sa moga lica, no ja sam i dalje zagledan u nju. Moj je pogled spušten jer nemam snage da ga podignem i da se uvjerim da je gotovo i da više neću vidjeti tvoj pogled, pogled zbog kojega sam sve ostavio, pogled koji je izliječio besmisao srca moga.

Moj Bog, moja jedina ljubav iako prikovan na drvu križa pronalazi način kako da me dotakne.

Dok Ti vojnik kopljem probija srce vjetar nosi svete kapi tvoje božanske krvi koja pada na moje lice. Moj Bog, moja jedina ljubav iako prikovan na drvu križa pronalazi način kako da me dotakne. Jedna kap tvoje krvi toliko mi znači, toliko je živ njen dodir, baš poput tvojih ruku kojima si često znao brisati suze sa moga uplakanog lica.

Snažna toplina dotiče moje srce, tvoja prisutnost me cijeloga zahvaća.

Snažna toplina dotiče moje srce, tvoja prisutnost me cijeloga zahvaća. Ti si živ, Ti si živ, a smrt, ona je potpuno slomljena i uništena. Pali su svi okovi grijeha. Vrata neba širom su otvorena svakome od nas. Tvoj križ otključao je ulaz koji je tisućama godina bio zaključan, otključao je ulaz u Očevo srce.

I sada dok sam posve sjedinjen sa ovom bijelom hostijom shvaćam ljepotu i smisao patnje. Moje rane i boli doveli su me do ovoga stanja ljubavi u kojemu se nalazim, doveli su me do Očeva srca za kojim sam čitav svoj život tako žarko čeznuo.