Ovi obredi simboliziraju puninu Kristova svećeništva i onog crkvenog zajedništva koje mora oživjeti kršćanski narod, okupljen euharistijskom žrtvom i ojačan u jedinstvu darom Duha Svetoga.

Na Posljednjoj večeri Gospodin, “ljubivši svoje na svijetu, do kraja ih je ljubio” (Iv 13,1) događa se nešto veliko. Upravo u trenutku kada se Juda spremao izdati i kada mu je srce zapalo u noć, božansko milosrđe pobijedilo je mržnju, a život smrt: „Isus uze kruh, blagoslovi ga, razlomi ga i dade učenicima i reče: ‘Uzmite, jedite; ovo je tijelo moje’. I uze čašu i zahvalivši dade im govoreći: ‘Pijte iz nje svi; jer ovo je krv moja Saveza, koji za mnoge se izlijeva na oproštenje grijeha” (Mt 26,26-28).

Novi i vječni Božji savez s čovjekom tako je neizbrisivo zapisan u krvi Krista, krotkog i blagog janjeta, dragovoljno žrtvovanog za okajanje grijeha svijeta. Na kraju slavlja Crkva će nas pozvati da ostanemo u produljenom klanjanju Euharistiji, da razmišljamo o ovom izvanrednom i neusporedivom otajstvu ljubavi.

Veliki petak obilježen je izvještajem o muci i razmatranjem križa, u kojemu se potpuno očituje Očevo milosrđe. Liturgija nam nalaže da ovako molimo: „Kad smo bili izgubljeni i nismo mogli pronaći put do tebe, ti si nas ljubio više nego ikad: Isus, tvoj Sin, nevin i bez grijeha, predao se u naše ruke i bio prikovan na križ” (Rimski misal, izdanje 1983., Euharistijska molitva za mise pomirenja, I). Toliko su velike emocije izazvane ovim otajstvom da je apostol Petar, pišući vjernicima Male Azije, uzviknuo: “Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane.” (1 Pt 1,18-19).

Stoga, nakon navještaja Muke Gospodnje, Crkva u središte liturgije Velikog petka stavlja klanjanje križu, ne kao simbolu smrti, nego kao izvoru autentičnoga života. Na današnji dan, nabijen duhovnim emocijama, Kristov križ je podignut nad svijetom kao stijeg nade za sve koji u vjeri prihvaćaju njegovo otajstvo u svoj život.

Razmišljajući o tim nadnaravnim stvarnostima, ući ćemo u tišinu Velike subote, očekujući Kristovu slavnu pobjedu u uskrsnuću. Na grobu ćemo moći razmišljati o tragediji čovječanstva koje, lišeno svoga Gospodina, neizbježno vlada usamljenošću i obeshrabrenjem. Zatvoren u samoga sebe, čovjek se osjeća lišen svakog daška nade pred patnjom, životnim neuspjesima i osobito smrću. Što da radimo? Moramo čekati uskrsnuće. Uz nas će, prema staroj, raširenoj pučkoj predaji, biti žrtvovana Gospa, Žalosna Djevica i Majka Krista.

Na Veliku subotu navečer pak, za vrijeme svečanog Vazmenog bdijenja, “majke svih bdijenja”, tišinu će prekinuti radosna pjesma: Exsultet. Ponovno će se proglasiti pobjeda Svjetla nad tamom, Života nad smrću i Crkva će se radovati susretu sa svojim Gospodinom.

Tako ćemo ući u ozračje Uskrsa, uskrsnuća, beskrajnog dana koji je Gospodin započeo uskrsnuvši od mrtvih.

Draga braćo i sestre, otvorimo svoja srca Božjoj milosti i pripremimo se slijediti Isusa u njegovoj muci i smrti, kako bismo zajedno s njim ušli u radost uskrsnuća.

S tim osjećajima želim svima plodonosno vazmeno trodnevlje te svet i sretan Uskrs.

Izvor: vatican.va