Voljeni papa Ivan Pavao II. u dom Oca nebeskoga otišao je u subotu, 2. travnja 2005. u 21,37 sati, u predvečerje blagdana Božjega milosrđa kojega je sam ustanovio.
Domagoja Pejića, dugogodišnjeg djelatnika Hrvatskog katoličkog radija, mnogi pamte po hodočašću 2004. kada se uputio pješice iz Zagreba u Rim, u sklopu projekta “1000 kilometara za Papu”, s nakanom da papi Ivanu Pavlu II. čestita 84. rođendan i zahvali mu u ime svih Hrvata katolika za sve što je učinio za hrvatski narod.
Pejić je nedavno pokrenuo blog s namjerom da se očuva zahvalno sjećanje na svetog papu Ivana Pavla II.
Karol Wojtyla gotovo je svakodnevno molio Križni put; i dok je bio u Poljskoj i kao Petrov nasljednik. Znao je da istinski Kristov učenik mora uzeti taj komad drveta i slijediti svoga Učitelja. Zato ga je odlučno podigao na svoja pleća i, hrabreći druge Kristovim riječima „Ne bojte se!“, s njime prošao mnoge postaje. Početkom 2005. godine približio se posljednjoj. Na Uskrs je ostao bez glasa i nije uspio blagosloviti vjernike. Tri dana kasnije opet je sa svoga prozora poželio nešto reći. Nije uspio! Kao da je u tome trenutku postao svjestan da je vrijeme za odlazak….
Na Uskrs je ostao bez glasa i nije uspio blagosloviti vjernike. Tri dana kasnije opet je sa svoga prozora poželio nešto reći. Nije uspio!
U ljudskoj se povijesti nije dogodio slučaj da je umiranje jednog čovjeka privuklo toliku pozornost kao što je to bilo u posljednjim danima Ivana Pavla II. Cijeli svijet ujedinio se u iskrenom suosjećanju i zajedničkom pogledu prema prozoru Papine sobe, sa strepnjom očekujući gašenje toga svjetla. Deseci tisuća ljudi u taj su prozor gledali iz blizine, satima, danju i noću, sklopljenih ruku ili prebirući zrnca krunice. Karol Wojtyla je to znao. Čuo ih je kako skandiraju njegovo ime. I odgovorio im, uz blagoslov: „Tražio sam vas. Sada ste vi došli k meni. Hvala vam!“ A onda je prošaputao: “Pustite me da odem”.
I odgovorio im, uz blagoslov: „Tražio sam vas. Sada ste vi došli k meni. Hvala vam!“ A onda je prošaputao: “Pustite me da odem”.
U dom Oca nebeskoga otišao je u subotu, 2. travnja 2005. u 21,37 sati, u predvečerje blagdana Božjega milosrđa kojega je sam ustanovio.
Znamo da nas ovaj veliki otac nije napustio. Povjeravamo se njegovu zagovoru da dragocjenu baštinu vjere i ljubavi koje nam je ostavio očuvamo cjelovitom i živom.
U 21 sat na Trgu sv. Petra počela je molitva krunice koju je predmolio nadbiskup Angelo Comastri, Papin vikar za Vatikan. Papinu smrt nazočnima je objavio Papin vikar za grad Rim kardinal Camillo Ruini. „Znamo da nas ovaj veliki otac nije napustio. Povjeravamo se njegovu zagovoru da dragocjenu baštinu vjere i ljubavi koje nam je ostavio očuvamo cjelovitom i živom. Djevica Marija, kojoj je posvetio cijeli svoj život, neka ga primi u svoje naručje“, kazao je kardinal Ruini.
Nastala je tišina. I pljesak koji je podsjetio na onu listopadsku večer 1978. godine.