Dvadesetšestogodišnji Ivan Brajdić prošao je trnovit put te je na teži način upoznao Boga, ali i samoga sebe. No Bog je pronašao način kako ga ponovno vratiti u život i okrenuti novu strancu koju Ivan počinje pisati na posve drugačiji način. Nakon što je upao u teške droge i bio korak do zatvora, odlučio je promijeniti svoj život i ući u zajednicu Cenacolo. Na početku svjedočanstva Ivan je pojasnio što je zajednica Cenacolo u kojoj je boravio nekoliko godina te na koji način funkcionira život u njoj. Posebno je istaknuo kako upravo utemeljiteljicu zajednice Cenacolo, Majku Elviru, smatra svojom duhovnom majkom. “Imam tri majke, nebesku Majku, duhovnu i svoju biološku majku”, istaknuo je.

Vjerujem da je sve ovo što se dogodilo meni jedan križ koji sam dobio da se preko mene moji roditelji i ja vratimo…

Kazao je da dolazi iz jedne tradicionalne katoličke obitelji koja je u jednom trenutku Boga i Crkvu stavila – sa strane. “Vjerujem da je sve što se dogodilo meni jedan križ koji sam dobio da se, preko mene, moji roditelji i ja vratimo na pravi put, da se vratimo Bogu. Na tom križu sam jako zahvalan. Ne sramim ga se i volim svjedočiti o tome. Kada svjedočim nekome drugome onda ja prvenstveno pomažem sebi jer si osvijestim što sam sve dobio od Isusa i kroz vjeru u zajednici”, rekao je Ivan.

Govoreći o svojem djetinjstvu, kazao je da je sa šest godina počeo tenirati nogomet, a škola mu nije jača strana, kako i sam kaže, volio je raditi gluposti. “Kada sam krenuo u peti razred, počeo sam pušiti cigarete jer mi je to bilo zanimljivo. Tu je sve krenulo. U sedmom razredu uzeo sam prvi joint i počinjem se družiti s ekipom koja nije dobra. Tu je bilo kao neko eksperimentiranje, do srednje škole. Kada sam krenuo u srednju školu, tamo sam prvi puta konzumirao marihuanu. Sve više i više sam ju počeo uzimati i to mi je bilo preskupo pa sam ju u jednom trenutku počeo prodavati. Počeo sam sve više i više konzumirati i prodavati. Na kraju srednje škole upoznao sam jednu djevojku kojoj sam također prodavao marihuanu. S njom sam otišao na neki party gdje sam prvi put konzumirao teške droge. Bio sam ovisnik o svim drogama, osim o heroinu. Konzumirao sam sve što sam stigao i prodavao sam sve što sam stigao po gradu. I tu sam prvi put kročio konkretno u tamu”, posvjedočio je.

Na kraju srednje škole upoznao sam djevojku kojoj sam također prodavao marihuanu.

Ivan je istaknuo da je tada krenuo tonuti sve dublje te je svoju obitelj zapostavio, a Boga i Crkvu ostavio po strani. Dodao je da je sve to išlo tako do trenutka kada mu je policija u stanu pronašla četiri biljke i kada je dobio uvjetnu kaznu na dvije godine. Potom se vratio u Osijek gdje su nastali novi problemi jer ga je policija triput uhvatila s teškim drogama. Osvrnuvši se na to razdoblje, istaknuo je: “Zadnji put kada su me uhitili zaradio sam kaznu zatvora. Budući da je moj otac bio policajac, znao je sve što se događa, ali mu je to bilo teško priznati. Stalno je mislio da ima izlaza. Tražio sam utjehu u mami jer me ona branila, a s ocem sam se stalno svađao jer je on vidio problem. Kada je došla odredba da odlazim u zatvor, oni su se obratili don Ivanu Juriću i pitali su njega pomoć. On je rekao da će mi jedino pomoći zajednica Cenacolo. Oni su mi to predložili, a ja na prvu nisam to htio prihvatiti. Odlučio sam otići kako bi me pustili na miru i da mogu nastaviti po svome.”

Budili su me ujutro u pet kako bih išao s njima na klanjanje. Išao sam s njima samo zbog toga jer mi ih je bilo glupo odbiti.

Svjedoči da je kada je otišao prvi puta na pripremne razgovore upoznao ljude koji imaju sličnu priču kao i on i slične situacije koje su im se dogodilo te je nastavio dolaziti. “Sve više mi se to svidjelo. Pomogla su mi svjedočanstva drugih. Odlučio sam ući u zajednicu. Bilo mi je zanimljivo sve osim molitve, jer to nisam do tada prakticirao. Nisam znao ništa moliti. Čudio sam se i klanjanjima pred Presvetim. Kada sam ušao u zajednicu, počeo sam više moliti. Budili su me ujutro u pet kako bih išao s njima na klanjanje. Išao sam s njima samo zbog toga jer mi ih je bilo glupo odbiti. Nakon mjesec dana počeli su prvi moji problemi. Budući da se u zajednici priča talijanski i moralo se moliti na talijanskom, a ja nisam htio uopće moliti na talijanskom jer sam bio u Hrvatskoj. Mislio sam “kakve su to gluposti, ja sam u Hrvatskoj i Hrvat sam i molim na hrvatskom i to je to”. Mislio sam nakon mjesec dana da sam dobro i da nema smisla biti više tu. Ovi me samo tjeraju učiti, a ja nisam došao učiti nego se maknuti od gluposti. I htio sam izići. Igrom slučaja, uz pomoć drugih i Božje providnosti, odlučio sam ostati i prvi put vidjeti svoje roditelje. Tada mi je prvi put proradila i savjest. Bio sam svjestan da sam kod kuće napravio veliku glupost i iza sebe ostavio previše dugova i roditelje uništio psihički, a ne samo njih, nego i cijelu okolinu oko sebe”, rekao je.

Upoznao sam osobu koja mi je više u životu pomogla od mojih roditelja…

Nakon toga Ivan je bio premješten u Poljsku. “Tu sam odlučio ostati. Tu sam vidio da Bog stvarno djeluje. Sve više i više sam se uhvatio za molitvu i Boga te sam počeo učiti talijanski. Stvari su se posebno promijenile kada sam došao u Slovačku gdje se nalazi najteža kuća. Meni je to pomoglo da shvatim tko sam i što sam. Godinu i pol dana sam proveo u Slovačkoj. Nakon dvije godine vraćam se u Hrvatsku na provjeru. Vidio sam da je potrebno da se još vratim u zajednicu. U srcu mi se rodila želja ići u Brazil i pomagati djeci s ulice. Htio sam dati život za njih. Kad sam to podijeli s glavnim i odgovornim u zajednici Cenacolo u Hrvatskoj, on mi je rekao da trebam moliti i da će zajednica moliti te da budem strpljiv i čekam. Nakon toga su me prebacili u drugu kuću u Sinj, kod Gospe Sinjske. Tamo sam bio godinu i pol dana i tu sam upoznao svoga prvog pravog prijatelja. Upoznao sam osobu koja mi je više u životu pomogla od mojih roditelja”, istaknuo je Ivan te dodao “zvao sam ga da mu kažem da sam kod njegovog najboljega prijatelja Padre Pija, jer sam s njim izmolio barem dvadeset devetnica Padre Piju i s njim sigurno deset puta pogledao film o ovom velikom svecu”.

“S njim mi je bilo najteže. Ja sam njega izbjegavao jer, čim bi me vidio, rekao bi mi: ‘Zašto nisi primjer drugima? Zašto ne moliš? Zašto ne ideš na klanjanje? Trebaš više moliti. Budi primjer drugima. Budi primjer mladim momcima.’ On mi je bio jedini pravi prijatelj, a bio mi je najteži od svih. Prvi put sam dobio u životu pravog prijatelja. Prije zajednice nisam imao prijatelje. On mi je rekao: ‘Tvoji roditelji te najviše vole, ali te ne razumiju kao ja. Oni ti žele najbolje, ali ne razumiju tvoj problem.’ On me razumio i pomogao mi kako bi sebi u glavi sklopio tko sam i što sam te što trebam mijenjati na sebi”, rekao je Brajdić.

Došao sam na sud i u sudnici sam sjedio i molio Zdravomariju i Zdravo Kraljice u sebi…

Posebno mu je na srcu i dalje misija dati život za djecu s ulice. Pojasnio je zašto nije moguće da tu misiju trenutno ostvari. “Kada sam išao na sud, jer mi je odvjetnik rekao da u zatvor idem sigurno, samo je pitanje koliko, između pet i petnaest godina zatvora. Došao sam na sud i u sudnici potiho molio Zdravomariju i Zdravo Kraljice. Kada me sutkinja prozvala da kažem nešto u svoju obranu, ja sam priznao sve. Ništa nisam lagao. Sve sam priznao i dodao da me nije briga jer sam u zajednici i promijenio sam se. U kući u Aljmašu čekao sam presudu i don Ivan Jurić mi je javio da sam dobio pet godina uvjetne kazne. I to mi je Bog pomogao. Da nisam otišao u zajednicu, pitanje je što bi bilo sa mnom. Siguran sam da je moj život Božja providnost”, zaključio je.