Prekrasna svetkovina koju danas slavimo nije samo nešto što se dogodilo prije dvije tisuće godina, jer iako je Krist – naša Glava – tada uzašao, mi, udovi njegova Tijela, uzlazimo s njim svakodnevno. Ako smo vjerni. Gospodin nas svakodnevno poziva da „hodamo prema gore“ i ako tako činimo, ako smo vjerni, svetkovina Uzašašća postaje i naša osobna stvarnost.

Današnja misna čitanja opisuju čudesan događaj kojem su svjedočili apostoli. Svojom snagom, Gospodin je uzašao u raj. Čineći to, on otvara put i nama. Vrata raja nam se ponovno otvaraju. Jer po Kristu se čovjek vraća Bogu.

Razmislimo o tri stvarnosti Uzašašća.

1. Stvarnost Uzašašća; „ …bî uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima. I dok su netremice gledali kako on odlazi na nebo…“ (Dj 1,9) Zamislite si slavu ovoga trenutka! Ovaj prizor je bio toliko veličanstven da su anđeli morali trgnuti apostole, jer kada čovjek vidi Božju slavu, ostaje u stanje veličanstvenog šoka i strahopoštovanja. A nakon susreta sa živim Bogom, ništa više nije isto. 
2. Spasenje u Uzašašću. Znamo da Gospodin nije u raj otišao sam. Sv. Pavao nam to otkriva u Poslanici Efežanima: „Na visinu uzađe vodeći sužnje, dade dare ljudima“ (Ef 4,8). A tko su ti robovi? Svi oni koji su čekali da Isus siđe nad pakao kako bi ih izbavio. Nakon svoje smrti, njima je navijestio Radosnu vijest. I sada je za one koje je on opravdao došao trenutak da uzađu, kao vojska bivših zarobljenika, sada oslobođenih, sa Isusom kao Spasiteljem. Pogledajte veliku povorku koja ulazi iza Krista kroz sada otvorena vrata raja: Adam i Eva, Noa, Abraham, Sara, Izak, Jakov, Rahela, David, Izaija, Jeremija, Ivan Krstitelj… a jednoga dana to možeš biti i ti! Ako prihvatiš njegovu Radosnu vijest, i ti se možeš pridružiti svim ovim i tolikim mnogim duhovnim velikanima u raju.
3. Radost zbog Uzašašća. – Zbog Kristova uzašašća Ocu i svega što to sa sobom nosi, nastaje ogromno veselje, zanos, radost! Zato smo i klicali u današnjem psalmu: „Narodi svi, plješćite rukama, kličite Bogu glasom radosnim. Jer Gospodin je to – svevišnji, strašan, kralj velik nad zemljom svom. Uzlazi Bog uz klicanje, Gospodin uza zvuke trublje“ (Ps 47, 2-3). A kako i ne bismo pljeskali, kako ne bismo klicali, kad znamo da nas je Bog spasio od vječnoga prokletstva? Kad znamo da unatoč svojim grijesima – zahvaljujući njemu – imamo mogućnost uživati cijelu vječnost u raju?

Isusovo je uzašašće tako vrlo plodno i za nas. On se, naime, ne vraća u raj kako bi nas napustio, nego upravo suprotno. Nakon uzašašća Ocu, Isus je prisutniji među nama nego mi samima sebi.

Isusovo je uzašašće tako vrlo plodno i za nas. On se, naime, ne vraća u raj kako bi nas napustio, nego upravo suprotno. Nakon uzašašća Ocu, Isus je prisutniji među nama nego mi samima sebi. Ujedno nam i pribavlja mnoge važne „stvari“. Najvažnije od svega – Isus nam šalje Duha Svetoga. Jasno nam kaže da je njegov uzlazak Ocu koristan za nas, jer ako ode onda će nam poslati Duha (usp. Iv 16,7) koji će nas uvoditi u svu istinu (usp. Iv 16,14) Dakle, Gospodin ide kako bi s Ocem poslao Duha Svetoga da živi u nama kao u hramu. Na taj će način i po Euharistiji prebivati s nama još prisnije nego kada je hodao ovom zemljom.

Osim Duha Savjetnika, Sin nas, s desne Očeve, zagovara. Tako nijedna naša molitva neće otići u ponor, nego se uzdiže pred Gospodina koji nas zagovara (Heb 7,25) i pomaže nam da sve više živimo u skladu s Božjom voljom. 

Tako nijedna naša molitva neće otići u ponor, nego se uzdiže pred Gospodina koji nas zagovara (Heb 7,25) i pomaže nam da sve više živimo u skladu s Božjom voljom. 

Jednako tako, Isusovo uzašašće označava i pripremu mjesta za nas u raju. On nam kaže da želi da budemo gdje je i on (Iv 14,2), što znači da čini sve kako bismo došli u raj, a ako ili kad dođemo, imamo spreman stan. 

Dakle, Isusova ljubav prema nama dobiva još jedan nastavak. Nakon utjelovljenja, pouke i  navještaja Kraljevstva, ozdravljenja i egzorcizama, muke, smrti i uskrsnuća, Krist uzlazi Ocu i opet ne misli na sebe nego na nas. Da, u uzašašću se očituje Božja slava, ali on uvijek nas ima na pameti. Jer kad nekoga ljubiš, kao što Bog ljubi nas, misliš na tu osobu, želiš joj sve najbolje. A postoji li išta bolje od Božje blizine, od raja? Naravno da ne. Zahvaljujmo stoga dobrome Bogu što nam je po Sinovu uzašašću omogućio uzlazak u raj.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Božidara Nađa prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti ovdje.