Budi dio naše mreže

Isusovac koji je na leđima nosio kamenje sa Sljemena za mozaik na Jordanovcu

Povodom susreta za mladiće koji razmišljaju o pozivu unutar Družbe Isusove, donosimo intervju s bratom Zdenkom Vidovićem objavljen na stranicama SKAC-a Palma.

/ bg

Razgovor s bratom Zdenkom Vidovićem koji su vodile SKAC-ove volonterke Matea i Mihaela prenosimo u cijelosti s mrežne stranica SKAC-a Palma.

Zanima me Vaš put, Vaš poziv? Kako ste ga doživjeli? Kako se to dogodilo?

Od najranijega djetinjstva dvije stvari su jako utjecale na moj poziv, to su Euharistija i Evanđelje. Rođen sam u katoličkoj obitelji gdje smo redovito išli na svetu misu. Nedjeljom smo često išli pješice na misu u crkvu koja je bila udaljena 5 km jer su autobusne linije bile rijetke. Za vrijeme jedne mise bila je propovijed o nekom svecu, te se u meni rodila želja: “Kada bi ja mogao tako”, ta želja za pozivom. Kasnije nisam nikada razmišljao da bi bio svećenik jer sam volio umjetnost. Međutim kada sam saznao za poziv brata, tada sam znao: “To je to”. Kada sam krenuo u srednju školu u Sarajevu, upoznao sam jednog brata franjevca. Mislio sam da ću biti fratar, ali me životni put doveo na Fratrovac. Tu sam upoznao isusovačku braću dok sam studirao kiparstvo. Vidio sam da je to bila Božja providnost koja me dovela, te sam odlučio ući u Družbu Isusovu.

Rekli ste da ste željeli biti brat, a ne svećenik. Zašto baš brat?

Osjećao sam u svome srcu da želim biti brat. Svidjela mi se ideja jednostavnog i skrovitog život u pozadini gdje si posvećen Bogu. Osjećao sam da svećeništvo nije za mene, već sam doživljavao da je poziv biti brat. Najvažnije mi je bilo slijediti Isusa. Postavio sam si pitanje: “Kako slijediti Isusa?” Prepoznao sam da me Božja providnost dovela na Fratrovac. Dok nisam završio studij, nikome nisam govorio da bi htio ući u Družbu i biti brat. Čitajući Evanđelje otkrio sam Isusa, to skriveno blago, taj biser. Shvatio sam da se za Njega isplati  sve ostaviti, žrtvovati i poći za Njim. Najvažnije je imati želju biti brat, a Gospodin će onda providjeti.

Brat Zdenko Vidović / Foto: skac.hr

Spomenuli ste kako Vas je Gospodin doveo na Fratrovac, da je to bila Božja providnost. Možete li reći malo više o tome?

Upisao sam akademiju umjetnosti u Zagrebu ’96. godine. To ljeto sam išao u Međugorje i tamo sam slučajno upoznao dečka imenom Vlaho koji je upisao teologiju u Zagrebu. Za vrijeme studija bio sam jako povezan s fratrima na Kaptolu jer su mnogi od njih bili na studiju u Sarajevu. Jednu večer susreo sam Vlahu na Kaptolu. Počeli smo razgovarati i on mi je rekao da je kod isusovaca. Gazda od kojega sam unajmio stan jednom me odveo u posjet tadašnjem provincijalu pateru Kušanu u Palmotićevu, te je to bio moj prvi susret s isusovcima. Za isusovce sam znao tek toliko preko jedne knjige o Međugorju. Provincijal me pitao kako stojim materijalno i dao mi je stipendiju. Pitao sam ga mogu li stanovati na Fratrovcu. Na Fratrovcu sam jedan dio plaćao za smještaj, a drugi dio sam odradio 2 dana u tjednu. Radio sam sa braćom u vinogradu i voćnjaku, upoznao sam život braće.

Tko su Vam tada bili uzori, a tko su sada?

U to vrijeme uvijek sam uz sebe imao Novi zavjet koji sam čitao. Mnogi studenti na akademiji su me upravo po tome zapamtili. Kada sam bio na Fratrovcu bio sam kao sjemeništarac. Kamo god bi oni išli, ja bi išao s njima. Bio sam vanjski student, potpuno neovisan, ali sam uvijek bio s njima. Na Fratrovcu sam se osjećao kao doma. Sada su mi uzor Euharistija, meditacija i krunica.

Ako bi neki mladić želio biti časni brat, na što bi trebao obratiti pozornost?

Da vidi svoj odnos prema Isusu. Koliko njemu Isus znači? Također odnos s Gospom. Jedan fratar mi je spomenuo Međugorje i znao sam da moram ići tamo. Kada sam došao u Međugorje u mom srcu se potvrdila ljubav prema Euharistiji, a pogotovo prema krunici. Spoznao sam da ljubav prema Gospi i Njena ljepota nije nešto apstraktno.

Što s mladićima koji su izvrsni u nečemu… Vi slažete mozaike… Što ako se neki mladić želi baviti nekim svojim zanatom ili sportom ili hobijem? Koliko je tu slobode?

Bio sam povezan s fratrima u studentskim danima.  Fratri su bili pojam slobode, dok se za isusovce pričalo da su strogi. U to vrijeme sam saznao malo o isusovcima i kasnije sam shvatio da su isusovci što se tiče slobode široki. Družba gleda za što si nadaren i prema tome te usmjerava. Kada sam ulazio u Družbu mislio sam da se više nikada neću baviti umjetnošću. Na Braču sam bio klesao oko mjesec i pol dana, povezao sam se s ljudima koji su posjedovali klesarsku radionicu, bio sam im kao sin i oni su se ponadali da ću naslijediti radionicu. Od tamo sam ušao u novincijat. Ostavio sam klesarski alat i to je za mene bilo kao da se više neću baviti s time. Nakon toga je slijedio studij filozofije i teologije i ništa nije upućivalo da bi se bavio umjetnošću. Dok sam bio u novincijatu imao sam zanimljiv san. Rekao bih da su to snovi koji su posebni, nije jedan običan san. Sanjao sam Sv. Ignacija koji će me poučiti što je to meditacija i molitva, te mi je rekao da je u Družbi uvijek bilo umjetnika i da će biti mjesta i za mene. Nije to bilo školsko podučavanje o meditaciji, već unutarnja spoznaja gdje je meditacija sjedinjenje s Bogom.

Brat Zdenko Vidović / Foto: skac.hr

Kako biste opisali Isusa s kojim ste sjedinjeni?

Isus je za mene, prije svega, milosrđe, učitelj duhovnog života, Otkupitelj u Evanđeljima i čitanjima dana, te Spasitelj. Isus je utjelovljena ljubav Očeva, vidljiva ljubav Božja. Sve zgode iz Starog zavjeta, primjerice zgoda o Josipu Egipatskom, prikazuju slike koje upućuju na Isusa. Zato se kaže da se “Stari zavjet u Novom otkriva, a Novi se u Starom skriva”. Cijelo Sveto pismo se može svesti na jednu riječ, “Isus”. Sve je upućeno prema Isusu, tom središtu. Sve nam je darovano u Isusu i po Isusu.

Kako biste opisali Mariju?

Posebno volim Gospu. Kroz umjetničko stvaranje stalno tražim Njen lik. Trenutno radim Bezgrešno Srce Marijino i jako se tome veselim. Poznajem vidjelicu Mariju i nju znam pitati kako Gospa izgleda. Kao umjetnik želio bi Marijin lik prikazati što objektivnije. Gospin lik stalno tražim u sebi. Način umjetničkog stvaranja je usmjeren da se približim što više objektivnom. Kada radim Isusov ili Marijin lik, želio bi prikazati kao lik koji živi u Crkvi, da bude glasonoša u što Crkva vjeruje i što nosi u srcu. Marijin lik predstavlja posebnu ljubav, Njeno Bezgrešno Srce i da je Majka.

Bavite se mozaikom. Možete li nam malo reći o toj slikarskoj tehnici? Postoji li neki mozaik koji Vam je posebno drag?

Mozaik spada u najteže slikarske tehnike. Postoje tri tehnike mozaika: rimski, bizantski i moderni mozaik. Kod rimskog mozaika su iste kockice (1 cm * 1 cm). Kod bizantskog mozaika su kockice također jednake, ali su puno sitnije. U modernoj tehnici nema pravila, postoji potpuna sloboda. Posebno mi je drag zadnji mozaik Ivana Pavla II., koji se nalazi u Župi bl. Alojzija Stepinca u Rakitju. Na tom mozaiku se vidi potpuno nova tehnika koja se još nigdje ne može vidjeti.

Kako ste došli na ideju da počnete raditi mozaik?

Kada sam završio studij filozofije i teologije 2002. godine, bio sam od poglavara poslan u Rim gdje se radi mozaik. Tamo je bio pater Marko Rupnik s kojim sam uspostavio suradnju. U Rimu sam ostao devet mjeseci i nisam radio mozaik, već sam klesao reljefe jer sam po struci akademski kipar. Kada sam se vratio, pitali su me da li bi radio mozaik na Jordanovcu umjesto patera Rupnika, jer pater nije bio zadovoljan s tom arhitekturom i kako je crkva građena. Nisam imao dovoljno iskustva u izradi mozaika, ali se nisam bojao upustiti u to. U isto vrijeme bila je narudžba za vojni ordinarijat i pater Vinko Maslać me pitao bi li napravio Gospu Snježnu. To je ujedno bio moj prvi mozaik. Vrijeme koje je potrebno da se dovrši jedan mozaik razlikuje se od veličina mozaika i od tehnike koja se koristi. Primjerice za zadnji mozaik Ivana Pavla II. trebala su mi 3, 4 mjeseca da ga dovršim, dok za mozaik na Jordanovcu su bile potrebne godine. Samo za Raspelo bila je potrebna godina dana, zatim za Dijete Isusa isto godina dana. (Kako smo doznali iz izvora bliskog bratu Zdenku, po kamenje kojim je radio Raspelo na Jordanovcu, išao je osobno na Sljeme, te ih na leđima nosio dolje.)

Kada ste odlučili postati časni brat, pomirili ste se s time da više nećete baviti s umjetnosti. Sada je uspjelo da živite umjetnost i svoj poziv. Hoćete reći malo dublje o tom iskustvu?

Nama se teško žrtvovati, žrtvovati svoje stavove, a pogotovo tamo gdje se osjećamo doma. Uvijek nam izgleda žrtva odreći se onoga što nam ide dobro i gdje smo dobri. Kada se daje Bogu, Bogu ništa ne treba, Bog je punina u sebi. Sve što Bog želi, želi naše dobro i sreću da budemo s Njime. Da On podijeli Svoj život s nama. To je toliko blaženstvo i tolike nam je darove pripremio, kako je Pavao rekao: „Oko niti je vidjelo, uho čulo“. Nama u početku to izgleda kao teret i mnogi se toga boje. Žrtva je odreći se onoga gdje si najbolji. Tek kada to dajemo za Boga, u biti to tek dobijemo. Ako su ti Isus i Bog na prvom mjestu i ako si za njih spreman dati sve, onda ti Bog vraća stostruko. Kako je govorio moj duhovnik iz studentskih dana: „Bog se ne da nadmašiti u velikodušnosti“. Kada sam želio biti brat, uzor mi je bio brat Franjo Sabolić. On je radio u voćnjaku na Fratrovcu i bio sam mu pomoćnik. Razmišljao sam kako ću i ja raditi u vinogradu i voćnjaku. Nisam uopće razmišljao da bi se bavio umjetnošću. Međutim, danas se znam nasmijati kada vidim da putujem u Kanadu i letim avionom, te pomislim: “Radiš mozaik u Torontu”.

Brat Zdenko Vidović / Foto: skac.hr

Što bi poručili mladićima koji od Boga traže svoj poziv?

Isus je jedini pravi Put, Istina i Život. Zato mladi ne bojte se poći za Isusom, ne bojte se svojih nesavršenosti i slabosti. Isus vas bezuvjetno ljubi i prihvaća vas takvima kakvi jeste. Možda se trenutno osjećamo poput nekog neobrađenog kamena duboko ispod zemlje nekog kamenoloma koji čeka da bude izvađen i stavljen u postupak obrade za najljepši mozaik Božje ljubavi. Zato je Isus došao i dolazi u kamenolom našeg srca da ga uzme u Svoje umjetničke ruke „Dođi, slijedi me“ i da ga oblikuje po svome Presvetom Srcu. Koja je sreća biti kamenčić u ruci najvećeg umjetnika svih vremena. Zato blago onima koji mogu svoj pogled skinuti sa sebe samih i podići ga prema probodenom Presvetom Srcu Isusovu u kojemu je sva ljubav Božja. Poput apostola Ivana vjerovati toj nedokučivoj ljubavi Božjoj i s potpunim povjerenjem i predajom nasloniti svoju glavu na to Presveto Srce i osluškivati njegove otkucaje u ritmu isusovačkog brata.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja